DONOŠENJE ODLUKA - ANITA VADAS
DONOŠENJE ODLUKA - ANITA VADAS
ANITA VADAS - Savjetnica za uspješno roditeljstvo!
Anita, Vadas, savjetnica, roditeljstvo, djeca, učenici
3185
post-template-default,single,single-post,postid-3185,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-6.1,vc_responsive

DONOŠENJE ODLUKA

Hoćeš li obući plavu ili zelenu majicu?

Je li ti ukusnija lubenica ili kukuruz?

Koja knjiga ti je bolja – ova ili ova?

Želiš li crni ili bijeli kruh?

Ako na ovakva ili slična pitanja vaše dijete gotovo uvijek odgovara sa „Svejedno mi je.“ imate dijete koje teško donosi odluke ili voli da ih netko drugi donese umjesto njega. Obratite pozornost na odrasle koji imaju iste reakcije.

Rečenicom „Svejedno mi je.“ ne žele preuzeti odgovornost za donošenje odluka te to prepuštaju vama. Tako vas lakše krive nakon što na kraju nisu zadovoljni. Smatraju da nisu ni donijeli odluku pa ni ne mogu biti krivi za nju.

Još jedan načina bijega od donošenja odluka je da žele oboje. Hoćeš ovo ili ovo, kažu oboje jer se ne mogu odlučiti. To je nekako prisutnije u ženskoj populaciji. Ne možemo odlučiti koje cipele, pa kupimo oba para. Ne možemo se odlučiti koja nam je majica ljepša pa biramo obje.

Na prvi pogled nije to ništa loše jer ispada da sada imamo dvije majice. No, nije uopće poanta u tome. Poanta je u tome koliko smo doista spremni donijeti odluku na temelju nekih argumenata za koje moramo promisliti.

Što se dešava?

Netko nam nešto ponudi na izbor, ili-ili. Kada ne znamo što bismo, kažemo da nam je svejedno. Taj netko ponovi još jednom i kako smo mi neodlučni, daje nam ono što on misli da je dobro za nas. Sve je u redu ako nas taj netko dobro poznaje, no ako nas ne poznaje, daje nam ono što se njemu ne sviđa tako da sebi udovolji dok mi ostajemo „kratkih rukava“. No, bili smo pitani što želimo i nismo pokazali ni trunčicu želje i zato uglavnom dobijemo lošiji izbor.

U slučaju da želimo najbolje za sebe, kada nas netko pita, aktivirat ćemo moždane vijuge, razmisliti što je za nas bolje, što više volimo, promisliti o prošlim sličnim  iskustvima i na kraju donijeti odluku. Pri tome još preuzimamo odgovornost za ono što smo odlučili jer ako nam se ne svidi, a birali smo sami, ne možemo nikog kriviti osim sebe, no možemo drugi put na temelju tog iskustva donijeti bolju odluku.

Ova druga opcija je definitivno bolja. U stvari najbolja – za nas. Čak i ako pogriješimo, svejedno imamo iskustvo više u donošenju neke nove odluke koja će tada biti kvalitetnija i bolja.

Zašto vam sve ovo pišem?

Tražite od djeteta da na nevažnim situacijama vježba donošenje odluka. Ne pristajte na „Svejedno mi je“ i „Ti odluči“. Inzistirajte na tome da dijete odluči. Potpuno je nebitno hoće li u školu obući plavu ili zelenu majicu. Važnije je da donese odluku i preuzme odgovornost za nju. Ako mu se nešto ne svidi ili se nešto dogodi u smislu da zamrlja majicu a ta mu je draža od plave i pri povratku kući počne vas okrivljavati da bi bilo bolje da je obukao plavu majicu a ne da je sada uništio svoju zelenu i da ste vi krivi što ste mu je ponudili i slično i slično. Tada ga samo podsjetite na odgovornost – tko je donio odluku, ti ili ja. Drugi put razmisli više i promisli bolje te donesi odluku koja je bolja za tebe. Ako si znao da imaš likovni i da postoji mogućnost da se majica umrlja, trebao si i na taj dio misliti. Idući put promisli i o tome.

Dakle, banalna sitnica ali dijete na takvim situacijama vježba donošenje odluka. Dnevno ima mnogo sličnih situacija u kojima može ovo vježbati i jednog dana kada će imati svoju obitelj i biti odrasli čovjek, neće imati problema u donošenju važnih odluka za cijelu obitelj (oko kredita, kupovine auta, financija, školovanja djece…).

Ima situacija u kojima roditelji vole donositi odluke umjesto djece i još ih dobro argumentirati zašto mora biti po njihovom. Takva djeca su u potpunosti lišena donošenja odluka. Iako vam se to ne čini uopće loše jer vi kao roditelj znate najbolje, u konačnici to ispada loše po dijete jer ga lišavate misaonih procesa i odgovornosti. Jednog dana će i to dijete odrasti i nadam se pronaći dobrog supružnika koji će nastaviti dalje donositi odluke umjesto njega jer to biće nije imalo priliku za vježbu u djetinjstvu.

Djetinjstvo je poligon za vježbu u donošenju odluka. Vježba se na malim i nebitnim stvarima i situacijama da bismo jednog dana bili sigurniji u sebe i svoje životno važne odluke.

Stoga, dozvolite djeci da koriste poligon za vježbu u djetinjstvu. Neka odlučuju, u početku čak i pogrešno jer je sve to dobro iskustvo za njih. Ono u čemu možete intervenirati su misaoni procesi analiziranja, zašto je bolje ovo i zašto je bolje ono pa gdje argumenti prevagnu, neka tako bude.

Uvijek ih podsjećajte na odgovornost i prebacujte na njih tako da izrastaju u divne odgovorne ljude koji ne krive druge i koji su sposobni brzo i dobro odlučivati i stajati za svojim izborom, kako god ispao.

Takve situacije uče se od malih nogu i vi kao roditelji imate svoju odgovornost naučiti dijete tome. Pokušajte, i jednog dana će vam dijete biti zahvalno a vi ponosni roditelji!

Želim vam puno sreće u odgajanju odgovornog bića, a ako zapne, tu sam!