Kako kompenzirate to što niste više s njima?

Da vas utješim, kažu da je kvaliteta bitnija od kvantitete, što znači da dijete neće zapamtiti koliko ste minuta ili sati proveli s njime nego će upamtiti koliko ste ljubavi i brižnosti unijeli u odnos. 

Stoga, fokusirajte se više na kvalitetnije provođenje zajedničkog vremena nego na to da ste što duže s njima, a da svatko radi svoje i nitko s nikim ne priča, niti se ne druži.

Ono čemu većina roditelja pribjegava je to da provodi vrijeme s djecom po kafićima, igraonicama ili trgovačkim centrima. Tamo je život, rekli bismo po njihovom mišljenju.

Takva mjesta jesu djeci privlačna zato što ima puno boja, šarenila, privremene zabave i daju prividan osjećaj ispunjenosti. No, vraćajući se doma shvatimo da dijete i dalje nije namireno, da i dalje nije zadovoljno i istinski ispunjeno srećom i zahvalnošću što ste ga vodili na takvo mjesto pa i potrošili novce za igru, hranu, piće a možda i igračku.

U čemu je štos?

U tome da to nije pravo mjesto za dijete. Samo u tome.

Na ovakav način učite dijete od malih nogu pogrešnim vrijednostima.

Shopping nije društvena kategorija koja bi trebala nuditi zadovoljstvo, sreću i radost. No, ako od malih nogu učite dijete da je društveni život u trgovačkim centrima, da je tamo zabava, veselje i radost, koju poruku šaljete?!

Je li uopće čudno da u pubertetu smiruje svoje hormone shoppingom, šetnjom po trgovačkim centrima i ubijanjem dosade na takvim i sličnim mjestima?

Otkud li mu samo ta navika, baš se pitam.

Zapravo, ono što biste trebali je učiti dijete da u druženju s obitelji u obiteljskom domu pronalazi i sreću i utjehu.

Kako?

Tako što ćete izdvojiti svoje vrijeme te sami s djetetom popričati, o neobaveznim temama ili pak o onome što dijete zanima.

Kako bi bilo da imate neke svoje obiteljske rituale kojih će se dijete rado sjećati i u starijoj dobi?

Imati ritual znači ponavljati što češće neke iste ili slične situacije u kojima dijete uživa  jednako kao i vi, raduje se tome i puno se otvorenije i prisnije ponaša u takvoj situaciji.

Što kada biste svakodnevno igrali društvene igre ili barem to radili 2 do 3 puta tjedno?

Što ako biste svakodnevno izlazili s djetetom u šetnju prirodom a ne trgovačkim centrom i pri tome međusobno razgovarali?

Što kada bi vam dijete pomagalo u kuhinji tijekom kuhanja, onoliko koliko je to u mogućnosti?

Što kada biste prije spavanja imali neki ritual uspavljivanja koji vaše dijete voli a ujedno ga čini posebnim bićem u vašem životu?

Što kada biste imali neki svoj jutarnji ritual bez vike, galame i strke već u miru, radosti i veselju obavili sve što trebate prije izlaska iz doma?

Što kada biste povremeno izašli samo s jednim djetetom na vruću čokoladu ili čaj i posvetili se razgovoru i duženju? Ako imate više djece, možete sa svakim posebno.

…

Što mislite, čega bi se vaše dijete više sjećalo kada odraste – kupovine po trgovačkim centrima ili rituala druženja koji ste imali čitavo djetinjstvo?

Je li „život“ doista u shopping centrima ili je život u vašem domu ako ga znate učiniti „životom“?

Vjerujem da bi se i vama ovakvi trenuci više sviđali, jedino što je potrebno upustiti se u to i organizirati što češće. To i jeste dužnost vas roditelja. Podučite dijete pravim vrijednostima i jednog dana će svima pričati o svojem djetinjstvu kakvo je imalo. Uz sve to, naučit će i ljudima oko sebe prenositi prave vrijednosti.

U doba puberteta se neće otići utješiti još jednim shoppingom već će vas zamoliti za razgovor i pomoć. Trebam li još nešto reći ili ste shvatili poantu?

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava JE LI DOISTA „ŽIVOT“ U SHOPING CENTRIMA?! pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Posvađate se s nekim a taj netko prepričava svađu iz nekog svojeg ugla. Vi znate da uopće nije bilo tako.

Je li vam došlo dijete doma i riječima se žali na nekog prijatelja ili prijateljicu ili učitelja i učiteljicu? Kada to riječima opisuje izgleda kao da je zakinut za nešto i da ga morate obraniti. Što više ispitujete situaciju, shvaćate da jedna osoba priča svoju priču, vaše dijete drugu a vi ste to shvatili na treći način.

O čemu se zapravo radi?

Svaka osoba ima svoju istinu jer doživljava događaje kroz svoje filtere i osjetila te iz tog razloga priča priču kako ju je doživjela i to na osobnoj razini.

Kako svatko od nas ima svoje filtere i doživljava na temelju svojih osjetila i iskustva, tada dolazi do ovakvih i sličnih situacija.

Sigurna sam da na dnevnoj razini doživite barem jedan sličan događaj. Nije vam jasno kako je to moguće i zašto se to dešava, ali se dešava. Takve situacije dovode nas do ljutnje i frustracija, a katkada i do nepovjerenja prema nekim osobama. Ako ovako priča dok ste vi bili tamo, kako li će tek pričati kada vas nema pored?!

Što je prava istina i kako se postaviti u takvim situacijama?

Ono što se može desiti je da vaše dijete vas dovede u neugodnu situaciju jer je pogrešno interpretiralo nemili događaj. Možete i sami sebe dovesti u takvu situaciju samo zato što ne shvaćate u čemu je štos. Još vas više mogu dovesti u neugodnu situaciju kolege na poslu ili ljudi koji vas ne poznaju. Kako to objasniti?

Postoji objašnjenje!

I to objašnjenje na znanstvenom nivou utemeljeno na istraživanjima koja su radili te ustanovili kako svaka osoba ima filtere o kojima bi bilo dobro da naučite.

Druga stvar je da svatko od nas ima svoju realnost utemeljenu na prethodnom životnom iskustvu. Zbog toga i doživljavamo svaki događaj različito.

Treća stvar je da svatko od nas ima svoje programe po kojima funkcionira, a oni ne moraju biti jednaki tuđim načinima funkcioniranja.

Na temelju tih činjenica svatko će pričati jedan te isti događaj na svoj način.

Ovo možete s lakoćom zaobići i naučiti kako da vam se to ne dešava.

I ne samo to! Možete i dijete naučiti kako da mu se to ne dešava.

Predavanje „Razumijevanjem do lakšeg odgoja“ uči vas načinima na koji ljudi doživljavaju svijet te metodama da sami naučimo precipirati svijet kako bismo izbjegli ovakve ili slične situacije.

U tri sata predavanja detaljno ćete saznati što su znanstvenici otkrili o načinima funkcioniranja ljudskog mozga te tim znanjima olakšali nama dajući nam uvide da shvatimo kako se postaviti u određenim situacijama kako bismo izbjegli neugodnosti.

Kao roditelj trebali bismo to naučiti i svoje dijete te početi takav način primjenjivati u životu. Odnosi s ljudima oko vas bili bi potpuno drugačiji, s manje tenzija a više razumijevanja i shvaćanja zbog čega je netko reagirao baš tako kako jest.

Kažu da je najteži posao na svijetu – slušanje. Postanite bolji slušač. S lakoćom razumijte što vam drugi žele reći. Naučite kako opisivati a ne interpretirati raznorazne događaje. Saznajte nešto o nesvjesnim obrascima ponašanja. Prepoznajte filtere koji vam ometaju doživljavanje svijeta na jednak način kao i drugi. I još puno drugih informacija kojima će vaša komunikacija biti bolja i lakša.

Ima ljudi s kojima se odlično razumijemo. No, ima još više onih s kojima nikako na „zelenu granu“. S takvima je komunikacija nemoguća misija.

Kako bi bilo da vas naučim komunicirati baš s takvima?

Kako bi bilo da otkrijete zašto baš s takvima ne možete?

Kako bi bilo da vam baš s takvima krene komunikacija jer ćete razumjeti i znati kako treba?

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Pozivam vas da se prijavite na predavanje „Razumijevanjem do lakšeg odgoja“. Više o održavanju predavanja imate OVDJE. Informacije o prijavi i cijeni možete dobiti na mail info@anitavadas.com ili mob 098/564-290.

Objava KAKO KOMUNICIRATI S ONIMA KOJI NAS NE RAZUMIJU? pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Ono što me više brine su određene edukacije koje su ponuđene nama učiteljima.

Educiranje učitelja ne staje završetkom fakulteta. Svatko od nas se neprestano educira na raznorazne načine kako bi uhvatio ritam promjena koji nam svijet nameće. Ionako nam u škole ulaze neki novi klinci te hoćeš-nećeš moraš učiti sve što je novo jer će te pregaziti.

Svaka moja kolegica ili kolega investiraju u cjeloživotno učenje ne zato što moraju nego zato što nam je to dio posla. Imamo iskustva da nam svaka edukacija donekle olakša rad u učionici kao i odnose s djecom i roditeljima.

Ja još i privatno sebi plaćam dosta kvalitetnijih edukacija koje mi pomažu da radim kao savjetnica i edukatorica. Sve što meni olakšava u mojem radu i sama pretvorim u edukaciju za roditelje, učitelje i odgajatelje kako bih i njima olakšala rad s djecom.

Jeste li bili na mojem predavanju Odgoj bez vike? Veći dio tog predavanja je baziran na NLP-u, neurolingvističkom programiranju koje mi je uvelike olakšalo rad u razredu.

Sjećate se podjele na vizualce, auditivce i kinestetičare? Mnogi ste mi pisali kako vam je ovo puno pomoglo u odnosu s djecom.

Novo predavanje „Razumijevanjem do lakšeg odgoja“ uči vas komunikaciji. Naime, jedan dio NLP-a se bavi komunikacijom te sam vam pripremila kremu ili vrhnje, sve najbolje o komunikaciji na jednom mjestu. Ne samo da će vam to uvelike olakšati odnos roditelj-dijete već i ostale komunikacijske odnose koje imate s ljudima oko sebe.

Kada sam na NLP-u naučila o metaprogramima odnosno o nesvjesnim procesima koji kontroliraju našim ponašanjem uvidjela sam kako mi je osvještavanjem tih procesa još i lakše razumjeti neke obrasce ponašanja učenika u razredu, moje vlastite djece, sebe, supružnika i razumijem ljude oko sebe.

Na primjer, jedan od obrazaca je da postoje ljudi koji gotovo uvijek kasne na susrete i oni koji su uvijek točni ili dođu točno na vrijeme. Ja imam učenike u školi koji uvijek kasne. Imam i prijateljice koje inzistiraju da na kavu dolazimo točno u dogovoreno vrijeme. Kada shvatiš da je to nesvjesni proces u meni koji kontrolira moje ponašanje, tada radiš na tome da ga osvijestiš ili da drugima prezentiraš taj dio sebe upozorivši ih na postoji mogućnost da ću zakasniti i je li to u redu. To je bolja varijanta nego li zakasniti i onda se ispričavati i izmišljati raznorazne razloge zbog koji mi se to dogodilo.

Ima još jedan obrazac kojeg NLP naziva OD ili PREMA a bitan je za djecu no i za odrasle. Djeca koja su PREMA su više motivirana nagradama i možete ih lakše motivirati tako što im obećate nešto ako naprave zadaću ili zadatak. No, ako je dijete OD onda ni u ludilu nemojte ovako motivirati dijete jer će vam reći „Baš me briga!“. Oni su više motivirani potencijalnim gubitkom. Što će im se dogoditi ako ne naprave, koje posljedice će imati ili platiti. I sada ako imate dvoje djece a svatko od njih ima svoj nesvjesni obrazac ponašanja, tada ne možete inspirirati oboje na jednak način jer neće funkcionirati.

To su samo neki dijelovi predavanja „Razumijevanjem do lakšeg odgoja“ kojima imam u planu olakšati vam komunikaciju s djecom ali i ljudima oko vas.

Predavanje će u Rijeci biti 1. veljače a u Čakovcu 3.veljače od 15 do 18 sati u hotelu Castellum. Prijave su u tijeku na mail info@anitavadas.com ili mob 098/564-290.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava EDUCIRANJE OLAKŠAVA ODGOJ pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Ili ste od onih roditelja koji traže od djeteta da bude poslušno i da čini ono što mu roditelji kažu jer oni znaju najbolje što je dobro za dijete? Dijete treba slušati i slijediti svoje roditelje koji mu žele najbolje.

Što ako dijete nema osjećaj slobode ili još uvijek ne zna što je sloboda? Najbolje je djetetu odrediti granice kako bi dobio iskustvo slobode kršenjem tih granica. Ako od malih nogu počnemo s pretjerivanjem, s vremenom neće dijete imati mjeru. Zato se i dešava da dijete više ni ne cijeni stvari koje mu kupujete a ni vas koji mu kupujete. Kada imaš previše, a nisi zahvalan na tome, tada trebaš još i još kako bi zadovoljio svoje apetite.

Baza ovog problema je nedostatak ljubavi i zahvalnosti. Dva vrlo bitna osjećaja. Ako puno komunicirate s djetetom i ako od njega tražite da osvještava svoje postupke i svoja imanja, svoja bogatstva, tada će dijete osvijestiti da ima dovoljno i više će težiti vama i vašem društvu jer uz vas uči. Zato je i neophodno odgajati dijete svojim istinskim prisustvom, a ne kupovanjem stvari.

Kada ste tu, dijelite tugu i sreću, iskomunicirate nepravdu, zaliječite bol, znate za tajne ljubavi i prijateljstva, tada šaljete djetetu poruku da je to ljubav. U tim situacijama će dijete kada mu je teško tražiti vas, vaše društvo i razgovor s vama, a ne kupovanje materijalnih stvari.

Ako ste ona druga vrsta roditelja koja voli dijete kontrolirati i imati sve pod kontrolom, od onog što će dijete obući do toga s kime će provoditi vrijeme i koje odluke će donositi, tada opet djetetu ne činite uslugu jer ga lišavate osobnih iskustava uspjeha i neuspjeha. Sve dok dijete ne pogriješi na vlastitim greškama, neće znati kako je to pogriješiti i imati to iskustvo. Bolje je da to puštate na manjim stvarima kada je dijete manje nego da ga čuvate i štitite kad je manje jer će kad-tad dok odraste htjeti svoje iskustvo, a tada više neće biti bezazlenih situacija.

Ovo vam pišem zato što mi je došao klijent kojeg su roditelji previše zaštićivali kao dijete a sada kada je prešao dvadesetu se sam ne usudi donositi odluke za život. Završio je školu ali mu je teško odlučivati što sa životom. Roditelji žele jedno, a on bi drugo, no kako je uvijek slijedio roditelje ne usuđuje im se oduprijeti te je tako već ostao bez nekoliko poslova koje su oni birali. Kada učini po svome, osjeća se loše jer mu se čini da djeluje protiv njih. Kada djeluje po njihovom, tada nije sretan jer to nije ono što on želi. Eto, to su posljedice previše kontrole ili pak previše slobode.

Kako ćete to spriječiti?

Odgajajte dijete tako da samo bude odgovorno od malih nogu. Neka od malih nogu donosi odluke i stoji iza njih. Što znači, ako se pokaže da odabere dobro za njega, radujte se zajedno odličnoj odluci i analizirajte kako je došao do nje. Kada pogriješi, neka opet preuzme odgovornost za svoju odluku i opet analizirajte kako je moglo drugačije, bolje i što je naučio na tome. Tako nema osuđivanja i kritiziranja već samo iskustvo koje olakšava nova iskustva. Trudite se odluke uskladiti dobi djeteta. Doduše, ima onih koji to s lakoćom čine, a ima i onih kojima treba duže, no nauče s vremenom.

Ja u svojoj učionici uvodim obaveze i dužnosti za svako dijete. Zovemo ih supermoći. Svaki tjedan dijete bira aktivnost u kojoj će nastojati biti najbolji u njenom obavljanju. Ne osuđujemo ako ne uspije, nego pomažemo dok ne svlada. Ima onih koji su od malih nogu uspješni gotovo u svim aktivnostima, a ima i onih kojima treba sve do 4. razreda pomoć i podrška, no nauče nekako.  Bitno da smo tu za dijete i da shvati da nije nesposobno nego da mu treba više vremena.

Podrška, ljubav, razumijevanje, dodatna objašnjenja, usmjeravanje i motiviranje trebaju biti na svakodnevnom meniju u odrastanju djeteta. I dajte djetetu vremena da svlada. Katkada zbog samog pritiska da mora što prije, to ne ide onako brzo kako vi mislite da bi trebalo.

Samo zamislite sebe kada dođete na novi posao i kada dobijete osobu koja vam treba u početku dati upute. Ako je ta osoba arogantna i umišljena, ako vam daje jednu uputu i misli da ste vi sve polovili, ne usuđujete se više pitati i osjećate se loše i nesposobno pored nje.

Ako je ta osoba puna razumijevanja, podrške i objašnjava sve što vama nije jasno, potiče vas da ćete s vremenom biti bolji, tada je vama lakše uz nju, brže napredujete i nemate straha pitati je što treba, zar ne?

Isto je i djetetu pored vas, ovisno o tome kakav stav imate prema njemu. Ako ga gušite, stiskate i namećete svoju volju, tada će to dijete bježati od vas i nećete ga tako ničemu podučiti.

Ako pak mu dajete slobodu da samo radi što hoće, osjećat će kao da nema vašu podršku, kao da vam nije stalo i da vas nije briga, kao da ga ne volite.

Potrebno je pronaći pravilan balans u odgoju, podržavati i usmjeravati bez gušenja i pretjerane slobode jer posljedice će plaćati dijete svojim životom.

Zato se potrudite odgajati dijete da mu olakšate život, a ne da mu ga još otežate.

Da je lako, nije. Da je moguće, jest. Uspjeli su drugi, možete i vi!

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam.

Objava KONTROLA ILI SLOBODA DJETETU pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Pretpostavljam da je većini najčešće pitanje baš ‘Zašto?’. Radim u školi i znam da je baš to pitanje najčešće korišteno a daje najmanje rezultata.

Ovo pitanje tjera osobu kojoj je postavljeno da vam daje konkretna rješenja i konačne odgovore na zadani problem. Može li vam dijete dati rješenja kada se nešto dogodi?

Primjer!

Dijete razbije čašu i vi ga pitate ‘Zašto je to učinilo?’…kako da ono zna zašto se to dogodilo kada na pitanje zašto treba dati uzrok.

Znači, dijete bi trebalo odgovoriti da je to učinio zbog toga što mu je ruka bila preslaba da drži čašu, čaša je kliznula i tako staklena pala na pločice ili neki čvrsti pod i nije izdržala udarac pa se razbila.

Ili vaše pitanje zašto traži odgovor je li to dijete učinilo namjerno ili slučajno. Što je namjerno? Odgovor bi bio…zamahnuo sam čašom i namjerno je bacio da vidim u koliko će se komadića raspasti jer me zanimalo što će se dogoditi.

Ili, ako nije namjerno onda će reći da nije htio da mu čaša padne već je čaša skliznula iz ruke zato što su ruke bile mokre kao i čaša te je tako slučajno pala.

Zar je jedno dijete u stanju dati ovakve odgovore?

Ili je vaše očekivanje na pitanje ‘zašto’ sasvim nešto drugo.

Nekoliko dana pratite situacije u kojima drugima postavljate pitanje ‘zašto’ i prije nego li vam oni odgovore, sami dajte odgovor, ako možete.

Kada znate odgovor, nije problem odgovoriti na zašto, no kada to ne znate onda se nameće jedini odgovor „Zato!“, a time ne dobijete ono što želite.

Gotovo svatko od nas ima sasvim drugu namjeru u postavljanju pitanja. Namjera je da sazna što se dogodilo. No, pitanje koje tada konzumiramo je pogrešno a u našem je životu poput navike. Najčešće pitano pitanje u životu je ‘Zašto?’ samo zato što su ga i nama postavljali, postavljamo ga i mi drugima.

Predlažem vam da promijenite naviku i postignete drugačiji rezultat. Time što ćete u odnosu s djetetom, ali i s drugim osobama oko vas postavljati neka druga pitanja, dobijete ćete bolje i konkretnije odgovore. Tako jedna mala stvar može učiniti veliku razliku u odnosima.

Uzmimo isti primjer s razbijenom čašom. Krenimo od vaše namjere. Želite saznati što se dogodilo i kako je do toga došlo.

Pitanja koje možete postavljati su baš ta: „Što se dogodilo? Kako se to dogodilo? Jesi li mogao to spriječiti? Mogu li ti dati neki savjet kako ćeš drugačije?“

Primjećujete razliku?

Ovo sada izgledao kao da vam je stalo do druge strane, kao da nudite pomoć i podršku. Druga strana se osjeća puno manje krivom i više je u stanju opisivati sam događaj a ujedno vi dobijete svoje odgovore.

Pitanje ‘Zašto?’ nas uglavnom dovodi do toga da se pravdamo ili se osjećamo kao na optuženičkoj klupi a ni sami ne znamo zašto jer nam je žao zato što do događaja dođe uglavnom slučajno. Tko bi pobogu namjerno razbijao čašu po kući, ili radio neke greške da ga se proziva?!

Ono što još možete je uključiti drugu vrstu pitanja u različite situacije a izbjegavati pitanje zašto. Možete pitati zbog čega se to dogodilo, gdje je to bilo, kako misli izbjeći sličnu situaciju, kako se to dogodilo, koje greške u koracima su napravljene i slično. Ovisno o situaciji.

Zanimljivo je da kada jednom odlučite izbjegavati pitanje ‘zašto’ i počinjete koristiti druga vrsta pitanja, postajete kreativniji, manje optužujete, kao da želite podržati i pomoći i drugi vas doživljavaju drugačije, puno bliskije.

To i jeste namjera ovog savjeta.

Mijenjajte svoje načine i očekujte drugačije rezultate. Pišite mi kako vam ide. Radujem se kada vam mogu pomoći. Nije ovo bogznašto, no u odnosima čini veliku razliku. Moja je namjera da vaši odnosi budu bolji.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava ZAŠTO NE PITATI ‘ZAŠTO’? pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Prezaštićujete dijete, radite sve umjesto njega, odgajate iz straha a ne ljubavi, vaša namjera je da se dijete ne muči previše već da uči iz vaših iskustava a ne svojih.

Najbolje učenje je učenje iz vlastitih iskustava. Prikraćivati djetetu njegovo iskustvo u nadi da ćemo mu mi objasniti teoretski što to znači te će tako naučiti, nije učenje.

To je kao da djetetu uzimamo mogućnost da ikada poleti jer ćemo mu mi objasniti što se sve potencijalno može dogoditi kada leti.

To je kao da je za dijete sigurnije da nauči virtualno voziti auto jer je cesta puna opasnosti i za dijete nije dobro da izađe na cestu.

Je li to istinski dobro za dijete i stječe li dijete svoje iskustvo lizanjem staklenke meda izvana umjesto da zagrabi žlicom i proba?

Čak i takvi roditelji su djelomično svjesni što rade, no ne mogu si pomoći. Puni su svojih iskustava kroz koja su oni učili i to im ostavlja gorak okus u ustima te zbog toga žele zaštititi dijete da ne prolazi kroz muku.

No, nitko ne može živjeti život umjesto nas. Moramo ga sami prohodati i stječi iskustva koja nam koriste kroz život.

Takvim roditeljima se nemojte ni truditi objasniti što rade svojem djetetu jer oni imaju odlične argumente da sve to što rade rade u najboljoj namjeri i sigurnije je za dijete. Teoretski su u pravu. No, u praksi život pokazuje svoju drugu stranu.

Život se živi i gazi svojim cipelama a ne cipelama drugih za nas.

Posljedice ponašanja takvih roditelja plaća na kraju dijete, najviše. Umjesto da mu se olakša, zapravo mu se oteža život i življenje. Iako su roditelji imali namjeru da djetetu olakšaju objašnjavajući kroz svoja iskustva, dijete je prikraćeno za svoja iskustva te ih samo odgodi na nekoliko godina. Svatko od nas ima poriv i želju da isproba nešto novo te tako nauči. Tako i to dijete. Možda nije isprobalo u vrijeme djetinjstva, no isprobat će malkice kasnije jer istinski želi učiti. Svatko od nas ima tu želju za učenjem, isprobavanjem i stjecanjem iskustava, pod cijenu posljedica koje idu uz učenje.

Navikli smo da se radi o paketu koji sadrži dobru i lošu stranu učenja o nečemu. Svjesni smo toga i prihvaćamo posljedice koje nas opet uče da se kasnije možemo lakše nositi s još težim posljedicama. Što se više izlažemo i preuzimamo odgovornost na sebe, to nam je u stvari život veći izazov a ne problem.

Tako rade roditelji koji shvaćaju da je za dijete bolje da nauči ići kroz život siguran u sebe, a ne u strahu za sebe i posljedice koje ga čekaju.

S druge strane, i to je svojevrsno iskustvo koje roditelj pruža djetetu nastojeći ga zaštititi od života. Neka od takve djece shvate s vremenom što im čine pa skupe hrabrosti i pobune se i krenu stjecati svoja iskustva. Ima i onih kojima odgovara takva vrsta života, što opet znači da je sve s razlogom. Nama sa strane izgleda loše, no njima je sasvim u redu.

Ima jedna priča o leptiru koja govori o posljedicama prezaštićivanja i o ulozi teškoća u našem životu, pa ću vam je napisati.

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri.

Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti,

povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo!

Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima.

Nikada nije poletio.

Čovjek usprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmišljene kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što dijete treba u životu te mu pomognite podržavajući ga i bodreći kroz život poput trenera koji želi izvući maksimum iz djeteta, a ne ga čuvati ispod staklenog zvona jer će jednog dana imati velikih problema zbog toga.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava POD STAKLENIM ZVONOM pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Dosta se piše o važnosti pohvala i vjerujem da se već svaki roditelj educirao na tu temu. Znate da je važno pohvalama dizati djetetu samopouzdanje i dati mu vjetar u leđa. Ono što se manje piše je kako dijete hvaliti i koje pohvale  koristiti da biste postigli najbolji rezultat.

Dolaze mi roditelji koji tvrde da neprestano hvale dijete no da ono i dalje ima nisko samopouzdanje te da stalno ispituje što i kako treba te je vrlo nesigurno. To im govori da nešto ipak nije kako treba.

Što hvalite? Koje djetetove postupke ističete i hvalite?

Ima roditelja koji hvale dijete za svaku sitnicu i to riječju „Bravo!“. Prečestim korištenjem te riječi ona gubi svoju namjenu. Osim toga, ako djetetu hvalite svakodnevne dužnosti, poput pranja zubiju, podizanja čaše, brisanja nosa, oblačenja odjeće i slično, tada pohvala gubi smisao. Takve aktivnosti hvalite samo u procesu učenja kada ih dijete počinje svladavati. Kasnije one postaju rutinske dužnosti djeteta i svakim vašim isticanjem da ih dijete čini, činite to da dijete ima osjećaj kao da ih radi vama, a ne sebi. To ne želite, je l’ da?

Poanta je odgojiti odgovorno dijete koje će biti samostalno i misliti svojom glavom.

Kada hvalite površno, dobijete površno doživljavanje pohvale. Zato dijete ne reagira na pohvalu. Pohvala je besmislena i nema utjecaj na dijete u takvim slučajevima. To što hvalite kroz dan takvim vrstama pohvale kojima ističete sve što dijete treba odraditi kao dužnost, i sami osjećate da ne funkcionira. Nemojte to hvaliti.

U početku procesa učenja i svladavanja neke obaveze, poticajno je dijete pohvaliti, no kada već počne držati žlicu samostalno i svakodnevno jesti, onda pohvala više nema smisla jer je stvorena rutina. Ima smisla ako dijete po prvi puta proba neku hranu i tada pohvalite pokušaj, a ne način i postupak hranjenja.

Svrha pohvale je da ukažemo djetetu da je nešto odradilo odlično iako je prije toga sumnjalo u sebe i htjelo odustati od činjenja istog.

Primjer, kada se dijete ne usudi nešto napraviti, skočiti, otići samostalno, napraviti nešto izazovno i slično tada ga roditelj potiče da to odradi te ga nakon toga pohvali ističući kako je dijete odradilo ono u što je sumnjalo.

Pohvala nam služi i kao motivacija i poticaj u nečemu u čemu nismo još dovoljno dobri. Primjer, kada dijete trenira neki sport i tek je na početku, tada ga je potrebno poticati kako bi osjetio slast prvog uspjeha ili pak uspješnih rezultata. No, kasnije kada redovito krene na treninge, reda medalje i postiže uspjehe, tada je bolje da ga pitate kako se osjeća u tim trenucima, uživa li u tome, što mu čini zadovoljstvo i više ga usmjeravati u tom smjeru kako bi samo sebe poticalo i ohrabrivalo. Vi možete pohvaliti i proslaviti natjecanja i veće uspjehe.

Pohvalu koristimo i kada dijete po prvi put i samostalno učini nešto uspješno na naše iznenađenje. Priznajem da je to lakše uočiti kada imate više djece kao ja u učionici te mogu usporediti tko je kojom brzinom svladao neki proces. Roditelj češće u tim situacijama podrazumijeva takve događaje umjesto da ih primijeti i istakne. No, ako ste do tada već naučili dijete da i samo sebe pohvaljuje u situacijama u kojima je dobro i uspješno, tada će vam dijete samo doći reći.

Pohvalu je čak bolje koristiti u situacijama kada želimo potaknuti dijete na postupke rada a ne na same rezultate kako biste njome postigli da se dijete ne veže samo za rezultate. Primjer, bolje hvaliti svakodnevne procese učenja nego li samo postignute dobre ocjene. Razumijete?

Ono što nikako nije dobro a to je da se zadovoljava forma koju ste čuli da je dobro da se dijete hvali što više jer od pohvala dijete raste i onda to činite za svaku sitnicu i sve hvalite i to „bez srca“ i strasti odnosno bez imalo istinskog oduševljenja već iz dužnosti. Dijete to primijeti jer nas djeca većim djelom gledaju a manjim slušaju.

U tim situacijama im šaljete pogrešnu poruku pa je bolje da to ne radite ili da samo bez riječi zagrlite dijete jer ćete biti vjerodostojniji nego da pričate ono što ne mislite i u što ne vjerujete. Dijete će tako početi sumnjati u vas i stavljati u pitanje svaku vašu pohvalu, i onu dobru i onu lošu.

Još jedna negativna strana pohvale je kada je koristimo u situacijama u kojima treba i ne treba i to bez ciljanog hvaljenja već površnim riječima i frazama poput „Bravo, super, fantastično, odlično, divno, najbolji si, najpametniji si…“ koje nam u većini situacija ne daju konkretnu povratnu informaciju već samo ističu da je nešto dobro. Prečesto korištenje ovakvih riječi bez da se ciljano istakne ono što je dobro učinjeno, dijete počinje umišljati da je u svemu dobro te počinje u svakom društvu privlačiti pozornost samo da biste ga istaknuli. Počinje živjeti za pohvalu a ne za viši smisao postojanja. Počinje se vezivati za rezultate. Tako se ne razvija odgovorno dijete nego dijete ovisno o nagradama, u ovom slučaju pohvala postaje nagrada. Sve radi samo za to, a ne zbog dužnosti ili odgovornosti. Razumijete razliku?

Dakle, da zaključim.

Sve u našem životu ima dobru i lošu stranu, može biti korisno ili negativno, pa i pohvala. Ako je ne koristimo pravilno, možemo nesvjesno učiniti štetu koju ne želimo.

Kako ćete znati kada je uspješna a kada nije?

Po reakciji djeteta. Ako na dijete reagira poticajno tada je to odlično. Kada primijetite da više ne funkcionira, tada pustite i okrenite se nečemu drugome. Poanta je da roditelj treba biti djetetu motivator i poticati ga i ohrabrivati da ono uspije, a ne raditi nešto tek tako, jer su drugi rekli da tako treba, a na dijete nema utjecaja.

Nije lako pronaći balans, no to je najbolji put do uspjeha. Potrudite se, vježbajte i uspjet ćete. Ako ne postižete željeni rezultat, uvijek možete doći do mene da zajedno prođemo situacije te vam olakšam roditeljstvo.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava LOŠ UTJECAJ POHVALA pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Problem postaje u tome kada dijete ima puno a ponaša se kao da nema i traži još i još. Uz sve to mu je i dosadno. Bez obzira na sve igračke, odjeću, hranu, igraonice, društvo i aktivnosti koje polazi, vašem je djetetu i dalje dosadno i dalje zanovijeta i dalje vam djeluje kao da nije zahvalan. I to je ono što roditelje brine!

Razmislite!

Jeste li podučili dijete zahvalnosti?

Ili time što mu omogućujete sve što ima smatrate da će dijete to samo naučiti.

Nerijetko roditelji podrazumijevaju da bi djeca trebala sama naučiti neka ponašanja poput spremanja sobe, organizacije vremena pa i zahvalnosti. No, oni to ne znaju sami. Ako ste vi vješti u tome oni vas promatraju i uče promatranjem. No, ako niste vješti u tome ili to ne prakticirate i uopće nije prisutno u životu djeteta, nema od koga naučiti obrazac te tako ni ne može biti zahvalno.

Roditelji koji kao djeca nisu imali mogućnosti imati sve ovo što imaju njihova djeca, trude se omogućiti to djeci no to je bazirano na njihovom iskustvu i nemanju. Takvi roditelji znaju kako je to nemati pa to rade za djecu. Imajte na umu da je to vaše životno iskustvo. Dijete nije imalo priliku nešto ne imati pa sada imati. Dijete samo ima. I zato ni ne shvaća što znači ne imati te pokazuje nezahvalnost.

Nije loša ideja ono što neki roditelji rade da pospreme (sakriju) dio igračaka te s vremena na vrijeme izvade ili zamijene. Tako je to opet djetetu novo i zanimljivo. Ono što je isto odlična stvar koju možete učiti dijete je da poklanja igračke koje ne koristi. Otiđite zajedno i odnesite igračke kojih se dijete odriče a još su odlične za korištenje (vrtić, dječji odjel u bolnici, dom s napuštenom djecom, neka obitelj s više djece….). Tako ćete djetetu pokazati one koji nemaju. Više će cijeniti ono što ima doma.

To je jedan od načina usađivanja zahvalnosti.

Postoje mnogi načini, no ono što je bitno da je zahvalnost vještina koju redovito treba prakticirati. Osjećaj koji se neće razviti sam od sebe bez da redovito prakticiramo.

Običavam u 12. mjesecu imati radionicu o zahvalnosti na kojoj podučavam raznorazne načine na koje možemo s djecom raditi zahvalnost.

Možete se s djetetom prije spavanja prisjetiti svih divnih aktivnosti, događaja, jela, igračaka, situacija koje su mu se dogodile tijekom dana. Neka vam ih nabroji a prije svake neka kaže zahvalan sam ili zahvalna sam, može i sretna sam ili sretan sam što…

Djeca to rado rade ako ih potaknete. Iskreni su i možemo štošta naučiti od njih, ako uzmemo vremena za njih i posvetimo im se.

Radite li ovo svakodnevno, kroz nekoliko tjedana vaše dijete neće moći zaspati od silnih zahvalnosti koje će početi primjećivati tijekom dana. Zahvalnost nam otvara oči za sve lijepo i dobro u životu i čini nas zadovoljnijima.

Ima djece kojima ovo teško ide. Ja im kažem da se zahvale za sve ono što imaju doma a ne bi se voljeli iduće jutro probuditi bez toga. Neka razmisle što im je to toliko važno bez čega ne bi mogli u sutrašnjem danu. Neka razmišljaju u tome smjeru i otvore se za sve divno u životu. Tada tek počinju primjećivati što to oni sve imaju a nisu ni svjesni.

Otvorit će i vama oči. Ni mi odrasli nismo svjesni svih blagodati koje imamo već se uglavnom žalimo na ono što još nemamo. Tako ćete moći zajedno biti zahvalni. Kada vam osjećaj zahvalnosti oblije srčeka i natjera suzu na oko, to je znak da ste uspjeli probuditi taj osjećaj i kod sebe i kod djeteta. Tako se odgaja zahvalna osoba.

Zahvalni ljudi su skromni no bogati. Zahvalni cijene sve što drugi učine za njih a i sami čine sve što treba za druge. Zahvalni su pristojni i kulturni jer cijene tuđi trud i ono što drugi čine za njih. Zahvalni ljudi primjećuju ono čega drugi nisu svjesni. Zahvalni su najbogatiji na svijetu jer istinski vole ono što imaju i zato imaju još i još.

Zar ne bi bilo lijepo odgojiti takvo dijete?

Ne očekujte da će dijete samo od sebe postati takvo. Ne prakticiramo li zahvalnost s vremenom se opet vratimo na staro. Stoga je važno da cijela obitelj prakticira zahvalnost i primjerom podučava. Nemojte se bojati da ćete nešto izgubiti. Nećete! Dobit ćete naviše na svijetu. Dobit ćete naočale kojima vidite ljepotu i darove a uz sve to i dijete koje je isto takvo.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava OČEKUJETE DA DJECA BUDU ZAHVALNA A NISTE IH NAUČILI ZAHVALNOSTI pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Postavite li sebi pitanje namjere djeteta već ćete i sami sebi dati odgovor, ako ste iskreni.

Koja je namjera djeteta da laže? Što time želi postići? I kako uopće dođe do toga da se upusti u laži?

Kada roditelj podigne ljestvicu očekivanja previsoko, dijete shvati da nikako ne može udovoljiti roditelju i da je ovaj neprestano nezadovoljan rezultatima i uspjesima djeteta. Želeći udovoljiti roditelju dijete izmisli nešto ili laže. Kada je reakcija roditelja onakva kakvu je dijete očekivalo, tada ono shvaća da ipak postoji način kako da razveseli roditelja, no jedini je problem što ono ne može u praktičnom životu to učiniti ma kako se trudilo. Ne zna kako roditelju objasniti da ono ne može realizirati roditeljska očekivanja. I zato počinje raditi ono što čini roditelju zadovoljstvo jer ipak vas dijete bezuvjetno voli. Počinje lažima činiti roditelja sretnim.

Jedina namjera djeteta u tome je da roditelj bude sretan i zadovoljan. Ne razmišljajući o posljedicama, dijete samo želi da roditelj bude sretan jer tada to znači da je voljeno.

Mlađa djeca uopće ne razmišljaju o posljedicama u smislu što će biti kada ih roditelji uhvate u laži. Starija djeca djelomično shvaćaju posljedice no kada stave na vagu zadovoljstvo roditelja i posljedice, odlučuju se udovoljiti trenutnim zadovoljstvima roditelja i miru u domu.

Tek kada sve izađe na vidjelo shvate da im su povrijedili roditelja a uopće to nisu imali namjeru. Baš suprotno od toga, htjeli su roditelje činiti sretnima. Zato vam i u tom trenutku ponavljaju „Ti ne razumiješ!“.

Tek kada shvate koliko su roditelji razočarani što im je dijete lagalo i koliko su ogorčeni djetetom, tek tada dijete istinski shvaća posljedice čitave situacije. Do tada mu nije to bilo ni u peti a namjera sasvim druga, suprotna od one koja se dogodila.

Koliko dugo laž ostaje skrivena, toliko dugo dijete lažima usrećuje roditelja. Zapliće se sve više i više čineći roditelja zadovoljnim i sretnim informacijama koje mu servira, ne shvaćajući posljedice. Sve dok se sve ne razotkrije i roditelj uzme vremena objasniti djetetu posljedice i stvarno stanje stvari.

Ovo pokušava svako dijete, no ako bude odmah u startu razotkriveno od roditelja tada nema nastavak priče. Ako su roditelji prezauzeti ili iz nekog razloga ne shvate da se dijete zapliće, cijela priča traje sve do roditeljske reakcije. Što je duži period toga da roditelj to ne shvaća i ne razotkrije, dijete će se bolje izvještiti u lažima.

Znači, kao roditelj pokušajte prepoznati govori li vam dijete istinu ili ne i popričajte o važnosti međusobne iskrenosti.

Što još roditelj može učiniti kako ne bi došlo do laganja?

Možete u startu naučiti prihvaćati dijete kakvo ono jeste. Ako ne postavljate previsoka očekivanja od djeteta već se uskladite s njegovim mogućnostima i motivirate dijete da bude što bolje, a ne očekujete da bude, tada će dijete biti svoje, takvo kakvo jest i neće pribjegavati lažima.

Prihvaćanjem djeteta šaljete poruku djetetu da i ono vas prihvati takvi kakvi vi jeste, nekada dobri, nekada ljuti a nekada svoji i na to imate pravo. Baš kao što i dijete ima pravo na to.

Životni putevi nas stave u raznorazne nepredvidive situacije i ono što ej bitno u svakom trenutku da ostanemo vjerodostojni i vjerni sebi jer nas djeca više gledaju nego li nas slušaju. Ne možete vi činiti neke stvari a govoriti nešto sasvim drugo i očekivati da će vam dijete povjerovati. Neće! Poruku koju tako šaljete je da i dijete može činiti isto što i vi – ponašati se na jedan način a govoriti nešto sasvim drugo, lagati.

Roditelji nesvjesno djeluju na dijete tako da se ono počne ponašati s dvostrukim mjerilima, no samo zato što uče promatrajući, na što mi odrasli redovito zaboravimo.

I za kraj jedna priča…

ZBOG JEDNE IGLE

Ova priča je ISTINITA.

Dogodilo se u kući u kojoj sada stanujem, prije otprilike 60 godina.

U to doba, običaj je bio da putnici koje noć uhvati na cesti, u nekoj obližnjoj kući

zamole za večeru i noćenje na sjeniku.

Tako je bilo i jedne jesenje večeri u Zagrebu.

U kuću moje bake i djeda došao je putnik i zamolio za prenoćište. Uz večeru su razgovarali.

Pita ga djed: “Odakle idete?”

“Idem iz Lepoglave, bio sam u zatvoru 35 godina. A za sve je kriva moja mama.”

“Pa kako mama, što je napravila?”

“Kad sam imao 7 godina otišao sam u susjedovu kuću i ukrao sam iglu za šivanje.

Donio sam ju kući, a mama je rekla – bravo sine, baš nam je trebala igla!

Nakon toga sam nastavio krasti sitnice po kućama.

Počeo sam krasti i od prolaznika i jednom sam u pokušaju krađe ubio čovjeka.

Tako je jedna igla i mamina pohvala odredila moj cijeli život…”

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava ZAŠTO DJECA LAŽU pojavila se prvi puta na Anita Vadas.

Promatraju i uče kako će oni tretirati vas.

Koliko često ih posjećujete? Kako razgovarate s njima? Što im govorite i kojim tonom im se obraćate? Želite li im se javiti na telefon kada zovu? Što komentirate u tom trenu? Kako im pokazujete da vam je stalo ili možda nije? Kako izjavljujete ljubav i pokazujete li ju uopće? Jesu li vam oni uzor ili ne? Kakvu komunikaciju imate? Upotrebljavate li više svađalački ton glasa ili lijepo smireno međusobno razgovarate?

Sve to radimo nesvjesno, ne razmišljajući da dijete gleda kakav tretman pružate roditeljima te uči kako će se ponašati prema vama. Možda se već i ponaša prema vama kao i vi prema svojim roditeljima samo što niste primjećivali. Obratite pozornost ima li sličnosti u tome. Možda čak ni samo dijete nije svjesno da kopira postupke.

Porazgovarajte s djetetom i pitajte kako doživljava vaš odnos s roditeljima, kako vidi i što je uočilo. Sigurna sam da će vam odgovor biti zanimljiv jer djeca vide ono čega mi nismo svjesni. Stignete za života poraditi na tom odnosu.

Ako pak odnosa nema, svejedno možete s djetetom popričati o tome što se to dogodilo da više nema odnosa. Ako vam roditelji više nisu živi, svejedno možete popričati o tome kakav ste odnos imali i povremeno pričati o svojim roditeljima djetetu kako bi i samo doživjelo kakav ste odnos imali.

Neki to uopće ne rade i kao da stave svoje roditelje na ignore, bez obzira jesu li živi ili mrtvi, te time šalju djetetu poruku da je to pozicija koja je prihvatljiva. To je isto vrsta odnosa koju će dijete koristiti u odnosima s drugima. Nadam se ne i s vama. Zato je bolje da porazgovarate o tome.

Nastojite uključiti dijete u posjete vašim roditeljima. Stvorite neki kontinuitet. Podučite dijete poštovanju koje baka i djed očekuju od njega. Objasnite da su oni iz tog vremena kada je poštovanje imalo važnost. To je nešto što dijete može naučiti od njih pošto u novije vrijeme poštovanje gubi na vrijednosti.

Imate li običaj organizirati obiteljska druženja?

Ako da, vjerujem da vaše dijete redovito bude dio toga, a ako ne, tada se pobrinite da na neki drugi način dijete shvati koliko je važno držati obitelj na okupu. Barem redovitim posjetima, povremenim pozivima ili obavljanjem nekih poslova za baku i djeda.

Možda vam se čini da sve to nije bitno, no jeste. Kako će dijete odrastati, tako će mu ostajati neke od tih navika i obaveza koje ima prema obitelji. Ako još postoji i izgrađeni odnos, onda je to lijepo i više nije toliko dužnost i obaveza koliko briga iz ljubavi.

Sve ovo biste vi kao roditelji trebali potencirati. Vi ste spona između svoje djece i vaših roditelja. Kao u lancu, važna karika. Ako je vaša karika puknuta, ta spona će slabjeti s vremenom, no ako se trudite lanac držati čvrstim, tada će vas dijete promatrati i nastaviti niz. Sve ovisi o tome kako vi djelujete, kako se ponašate, što govorite i koje mišljenje imate o tome. Ako vam nije važno, neće biti važno ni vašem djetetu. Ako vam ej to u redu, onda neka tako bude. Ako vam nije u redu, poduzmite nešto u tom smjeru.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Objava KAKO TRETIRATE SVOJE RODITELJE PRED DJECOM pojavila se prvi puta na Anita Vadas.