OHRABRIVANJE JE BOLJE OD KRITIZIRANJA - ANITA VADAS
OHRABRIVANJE JE BOLJE OD KRITIZIRANJA - ANITA VADAS
ANITA VADAS - Savjetnica za uspješno roditeljstvo!
Anita, Vadas, savjetnica, roditeljstvo, djeca, učenici
3070
post-template-default,single,single-post,postid-3070,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-6.1,vc_responsive

OHRABRIVANJE JE BOLJE OD KRITIZIRANJA

Dogodi li vam se da kada primijetite da dijete nešto krivo radi, krenete prigovarati i prosuđivati te govoriti kako bi to u stvari trebalo raditi i kako biste to vi odradili?

Kako vama drugi daju do znanja da nešto pogrešno radite? Objasne li vam i pohvale ono što je dobro ili pak kažu direktno gdje ste pogriješili i kako bi to trebalo iz njihove perspektive? Osjećate li se dobro kada vam netko kaže da ste pogriješili? Krenete li se pravdati ili prihvatite kritiku?

Što radi dijete kada ga kritizirate iz najbolje namjere da pomognete? Brani li se i opravdava ili pak prihvaća kritiku?

Djeca mlađe dobi prihvaćaju sve što im odrasli kažu. Kako ne postavljaju granice u kritiziranju, tako odrasli krenu kritizirati sve žešće te s vremenom kritika „boli“. Tako se s vremenom dijete krene opravdavati i braniti jer više ni ne može podnijeti sve te silne kritike.

Kao da u nekom trenutku života, kritika postane roditeljima osnovna odgojna metoda odgajanja. Sve što radimo s djetetom je da ga uglavnom kritiziramo za ono što je napravilo. Koliko je to djetetu korisno?

U početku možda i jest jer kada je dijete mlađe i roditelji su nježniji i „mekše“ iznose kritiku. Kako roditelj postaje sve žešći u kritiziranju djeteta tada dijete nema balansa između onog što je bilo dobro a što nije nego samo sluša što nije dobro te s vremenom počinje vjerovati da sve što radi nije dovoljno dobro.

Dakle, kada roditelji češće kritiziraju dijete i ne biraju riječi, tada dijete počinje vjerovati da ono nije dovoljno dobro i polako gubi samopouzdanje u nekim aktivnostima, naročito u onima gdje je više kritizirano.

Javlja se sumnja u sebe i svoju vrijednost. Samopoštovanje pada.

Ne kaže se bez veze da je potrebno 5 pohvala na jednu kritiku. Mnogi zbog navike kritiziranja nemaju naviku pravilne pohvale te onda hvale i ono što ne bi trebalo te im tako dijete ne vjeruje već vjeruje samo u kritiku.

Zato je bolje da pribjegavate ohrabrivanju djeteta. Bit će vam lakše a nećete pogriješiti. Naročito ako ste i sami odgajani u kritiziranju te i sami sumnjate u sebe. Iz takve duboke navike je teško prijeći na pravu i „zdravu“ pohvalu, ali je moguće i puno lakše prijeći u ohrabrivanje.

Ohrabrivanje je postupak bodrenja ili dizanja morala.

Baš to djetetu treba kada nešto krene po zlu i nađe se u situaciji da ne zna kako ili pak ne primijeti što radi pogrešno. Tada nastupate vi sa svojim ohrabrivanjem da ono to može jer samo još treba napraviti to i to. Objasnite što i kako.

Ako imate mlađe dijete bilo bi dobro da odmah od malih nogu krenete s ohrabrivanjem umjesto s kritiziranjem.

Ako ste dijete već navikli na kritiziranje tada će vam dijete iz navike sumnjati u pohvale i ohrabrivanje, postavljat će dodatna pitanja i neko vrijeme će biti čudno jer ste ga navikli na kritiku. Samo nastavite s ohrabrivanjem jer je lakše povjerovati da nešto možete nego li da ne radite kako treba.

Onoliko godina koliko ste kritizirali, potrebno je i ohrabrivati kako bi vam dijete povjerovalo da ipak vrijedi.

Zamislite sebe na novom poslu i imate dva šefa – jedan samo kritizira, a drugi ohrabruje. Koji bi vam bio miliji?

Što kada bi nakon nekog vremena ovaj koji kritizira počeo ohrabrivati. Biste li mu vjerovali u početku? Trebalo bi neko vrijeme, zar ne?

Eto, to vam je otprilike situacija vas i djeteta pri korištenju ohrabrivanja nakon kritiziranja.

Sam postupak kritiziranja je toliko nesvjestan roditelju da tek kada dijete ima nisko samopouzdanje i više se ni ne poštuje, roditelj potraži pomoć za dijete, ne shvaćajući gdje su korijeni problema.

Ako ste kao roditelj htjeli dijete, jedno, dvoje, troje…mooožda je vrijeme da se raspitate i za uputstva za uporabu jer ćete nesvjesno nanijeti štetu djetetu. Dijete vas voli i vjeruje vam u potpunosti te se predaje u vaše ruke. Zato je roditeljska dužnost da se educira i nauči postupke koji su najbolji za dijete a u konačnici i za roditelja.

Bez da osvijestimo svoje greške, nećemo ih primijetiti sve dok ih dijete ne nauči od nas i počinje primjenjivati. Tada roditelj u ponašanju djeteta počinje primjećivati greške.

Zato je edukacija neophodna kako bismo pravilno koristili metode te sebi olakšali odnose s našim najvoljenijima. Možete doći i na individualno savjetovanje s djetetom. Trenutno imam blagdanski popust pa se javite.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!