OVO SU TRI NAJVAŽNIJE STVARI U ODGOJU - ANITA VADAS
OVO SU TRI NAJVAŽNIJE STVARI U ODGOJU - ANITA VADAS
ANITA VADAS - Savjetnica za uspješno roditeljstvo!
Anita, Vadas, savjetnica, roditeljstvo, djeca, učenici
2325
post-template-default,single,single-post,postid-2325,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-6.0.2,vc_responsive

OVO SU TRI NAJVAŽNIJE STVARI U ODGOJU

Katkada me neki znaju pitati što je najvažnije u odgoju. Sve je važno. Teško je izdvojiti najbitnije kada znaš da ti već to manje bitno može u nekoj od sljedećih situacija presuditi.

No, kada bih stvarno morala izdvojiti 3 stvari, onda bi to bile:

1.         prihvaćanje djeteta takvog kakvo jest,

2.         dosljednost u odgoju,

3.         postavljanje granica u odgoju.

Prihvaćanje djeteta takvog kakvo ono jest

Kada roditelj ne može prihvatiti svoje rođeno dijete, već ga neprestano kritizira i želi promijeniti, to je za dijete kao da živi u paklu. Živjeti s takvim roditeljem gdje ti pokušavaš biti ono što nisi i taman kad se i malo promijeniš da ugodiš roditelju, on je i dalje nezadovoljan.

Roditelj treba shvatiti da je djetetu nemoguća misija udovoljiti roditelju. Dijete nije ni stvoreno da vama ugađa. Dijete od vas uči i kopira ono što svakodnevno vidi.

Prihvaćanje je vrlo visoki nivo ljubavi. Jeste li uopće svjesni toga?

Kada imate neku blisku osobu koja je uz vas i u dobru i u zlu, ona uvijek pronalazi opravdanja za vas i vaše postupke. Čak i onda kad ste sami svjesni da ste pogriješili, čak i tada vas takva osoba podržava i ohrabruje odnosno prihvaća vas i vaše dobre i loše strane. Takav stav tretiramo kao ljubav.

To je nešto što bi svaki roditelj trebao činiti za svoje dijete. Prihvatiti ga baš takvog kakvo ono jest. Ne pokušavati ga silom mijenjati, kritizirajući njegove postupke i okrivljavajući ga. Ionako dijete od vas ne uči riječi već postupke. Kakvi su vaši postupci ako ne prihvaćate dijete? To što kritizirate, dijete će kopirati od vas i počet će i ono kritizirati, u početku vršnjake i drugu djecu, a kasnije kada postane majstor u tome, onda će i vas. Od koga je to naučio? Od roditelja!

Hoće li takvo dijete naučiti prihvaćati druge kakvi oni jesu? Neće!

Takvo dijete je naučilo da treba kritizirati sve one koji su drugačiji od njega. Niti je njega roditelj prihvaćao, niti će on prihvaćati druge.

Gdje je tu ljubav?

Možda je vi i ne vidite, no dijete je naučilo da je to vrsta ljubavi te zato tako i živi.

Vratimo se na početak priče – zadatak je roditelja da prihvati svoje dijete, da pokaže svojim primjerom djetetu kako se živi i da se nada da će svako dijete biti drugačije te time doprinijeti različitosti svijeta. Ne trebamo štancati jednaku djecu koja isto misle, isto se ponašaju i isto djeluju, poput robota. Radije odgajajte djecu koja misle svojom glavom.

Dosljednost u odgoju

Ako se roditelj na svako ponašanje djeteta jednako ponaša, tada šalje djetetu jednaku poruku. No, ako jednom kažemo jedno, a drugi put drugi, treći put više ni ne znamo što smo ono rekli, dijete ne zna kako treba i što je pravilno.

To vam je kao da vas zaustavi policajac i za prekoračenje brzine napiše opomenu, neki drugi vas pusti, a neki treći napiše visoku kaznu. Isti prekršaj a tri različita ponašanja. Što je sad pravilno? Kako treba? I sami smo zbunjeni, zar ne?

Isto je i djetetu kada ga mi zbunjujemo.

Na individualnim savjetovanjima savjetujem roditeljima da se najprije usuglase sa sobom, unutar sebe odluče ono s čime najviše rezoniraju te onda prema van uvijek djeluju jednako. Poruka koju šaljete djetetu je jasna. Takvo ponašanje se ne odobrava, argumentirate zašto i stojite iza svojih riječi u svim istim ili sličnim situacijama.

Primjer!

Ako nema slatkiša prije ručka i to je pravilo koje ste prodiskutirali s djetetom, onda se svaki put držite tog pravila sve dok dijete ne shvati da je to to. Ovako, jednom popustite, pa se nekoliko puta držite toga, pa onda opet popustite. Poruku koju šaljete djetetu je da samo treba biti dovoljno uporno i omekšati vas da popustite.

Nije do djeteta, već do vaše (ne)dosljednosti!

Postavljanje granica u odgoju

Granice djeci predstavljaju sigurnost. Kako god nama izgledalo, no oni granice doživljavaju kao sigurnost. Rađena su istraživanja na tom polju gdje se pokazalo da se oni osjećaju sigurnije kada znaju što smiju a što ne smiju.

Na kraju krajeva, i mi odrasli se osjećamo sigurnije kada znamo što se smije a što ne. Opet ću spomenuti prometna pravila. Ako u prometu znamo što smijemo, a što ne, tada je to određena vrsta sigurnosti za vas i za druge, zar ne? Pravila i granice nas štite, inače bi vladao kaos koji bi izazivao nesigurnost.

E sad, drugi je par rukava to što mi volimo katkada isprobati ono preko granice. No, za to smo spremni platiti. Tako katkada znamo stisnuti papučicu gasa pod cijenu da nas se kazni. No, tada preuzimamo odgovornost.

Dijete nema osjećaj slobode. Dobije ga tek nakon što mu se postave granice pa tek tada ide mrvičak preko njih. No, ako je roditelj dosljedan, tada dijete ni ne pokušava. No, ako nije, tada dijete ide preko granice i češće. i opet, nije do djeteta već do roditelja.

Roditelj treba naučiti dijete da poštuje granice, a kada ih prelazi da snosi odgovornost odnosno posljedice.

Testirajte sebe koliko ste dobri u ova tri navedena područja, gdje možda činite greške u koracima te zbog toga imate raznorazne situacije s djetetom. Pojačajte dosljednost, prihvatite da je svako dijete priča za sebe i držite se postavljenih granica.

I sama radim u školi a i imam svoju djecu i ovo mi uvelike pomaže u odnosu s njima.

Nadam se da će i vama pomoći.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!