ŠTO AKO JE S DJECOM SVE U REDU, A S NAMA ODRASLIMA NIJE? - ANITA VADAS
ŠTO AKO JE S DJECOM SVE U REDU, A S NAMA ODRASLIMA NIJE? - ANITA VADAS
ANITA VADAS - Savjetnica za uspješno roditeljstvo!
Anita, Vadas, savjetnica, roditeljstvo, djeca, učenici
3137
post-template-default,single,single-post,postid-3137,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-6.1,vc_responsive

ŠTO AKO JE S DJECOM SVE U REDU, A S NAMA ODRASLIMA NIJE?

Koliko puta se dogodi da vam dijete digne tlak svojim ponašanjem i zbog toga je vaša reakcija onakva kakva ne bi bila da se ponašalo kako treba?

Kada su djeca mlađa, to se dešava češće a kako odrastaju sve rjeđe i rjeđe. Što mislite zbog čega? Zato što su razumniji, pametniji, odrasliji ili pak zato što smo ih izdresirali da budu baš onakvi kakvi želimo da budu?

Djeca uči živjeti, vrlo su iskrena u svojem ponašanju i najčešće kopiraju i uče od odraslih što i kako treba. Tu i tamo imaju neku svoju ideju koju žele realizirati no mi odrasli to shvatimo kao tjeranje vode na svoj mlin i nastojimo ih uvjeriti da to nije tako i da to nije dobro i da je bolje ovako kako mi radimo.

Životne okolnosti nam pokazuju kako djeca mlađe dobi imaju neke sposobnosti koje odrasli nemaju.

Djeca više slušaju sebe i djeluju točno onako kako se osjećaju. Zato se i dogodi da se dijete baci na pod pred svima i baš ga briga za to što će drugi reći. Važnije je ono kako se trenutno osjeća, a osjeća se frustrirano jer nešto nije dobilo. Ili pak je tužno iznutra i zato plače glasno da svima da do znanja kako je tuga velika.

Djeca nemaju ego i ne zamjeraju te zbog toga lakše opraštaju. Zato se i dogodi da se posvađaju i već za nekoliko minuta oproste i nastave kao da se ništa nije dogodilo. Nisu zlopamtila i ne zamaraju se time.

S lakoćom prepoznaju emocije drugih i puni su samilosti i razumijevanja za druge.

Dijete će poput detektora vrlo brzo prepoznati kada je netko tužan ili zabrinut i prići da utješi ili pomogne na svoj način.

Često imam na individualnim savjetovanjima situacije u kojima se roditelj žali da baš takvo empatično dijete „dosađuje“ roditelju s „mama, mama“ onda kad je mami najteže ili ima probleme.

Što mislite zašto? Da vam zapapri život ili zato što prepoznaje da imate probleme i tada vam želi dati pažnju i ljubav na svoj način?

Ako zamijenite riječ „mama“ s „volim te“ u tom trenutku, shvatit ćete da vam dijete želi reći da će sve biti u redu jer je ono tu za vas i voli vas.

Samo što roditelj u takvim situacijama od siline svojih burnih emocija ne prepoznaje ljubav djeteta kojim maleno čudo želi vama ublažiti situaciju.

Ono ne razumije što se dešava ali emocionalno osjeća da s vama nešto nije u redu.

Najgore što roditelj u tom trenutku može učiniti je da kaže ili točnije laže da je sve u redu ili da će sve biti u redu. Tako dijete učimo dvostrukom životu, što nam s vremenom i uspije. Kako dijete odrasta nauči od roditelja da je jedno kako se osjećaš iznutra, a drugo ono kako se ponaša izvana.

Sjetite se s početka članka, kada se dijete osjeća loše ono vrišti i plače ili se baca na pod, sve dok ga mi ne uvjerimo i naučimo da to tako ne smije i da emocije treba sakriti da nitko ne zna kako se osjećaš iznutra. I tako nastaje dvostruki život svakog čovjeka.

Umjesto da radimo na autentičnosti i iskrenosti, mi odrasli učimo djecu da iznutra osjećaju jedno a izvana se ponašaju sasvim na drugi način, društveno prihvatljiv način. Samo empate ili ljudi koji čitaju emocije ili djeca mlađe dobi su zbunjena ovime jer im nije jasno zašto živimo lažljiv život – izvana glumimo jedno a u stvari se osjećamo drugačije.

I tako dijete koje je rođeno da bude autentično i vjerodostojno, da ono što osjeća iznutra daje na van, mi odrasli s vremenom „pokvarimo“ i uvjerimo da je bolje i prihvatljivije biti lažljiv i imati dvostruki život – iznutra jedno, izvana sasvim drugo.

Što kada bismo mi od djece naučili biti vjerodostojni i autentični, onakvi kakvi smo iznutra da budemo i izvana?

Kako je vama u društvu ljudi koji nisu autentični? I sami katkada osjećate da to nije to u vlastitom ponašanju, zar ne?

No, od malih nogu smo naučili biti pogrešni i kako starimo uviđamo da to nije u redu te se polako vraćamo na stare postavke no navika je gadna stvar i teško ju je mijenjati te nam ide teže i vrlo sporo, no nezadovoljstvo je prisutno.

Zato, kada dobijete dijete, dozvolite mu da što duže ostane svoje i autentično, da bude ono što jest. Ne učite ga kako da skriva svoje emocije već vi učite od djeteta kako da iskreno pokazujete svoje emocije. Radije djetetu iskreno kažite kako se osjećate i što vas muči nego da ga lažete time da je „sve u redu“.

Ako ste već s odraslima u strahu što će misliti, sa svojim djetetom to ne morate biti jer ono osjeća i zna kako vam je. Ne morate se bojati da će vas iskoristiti jer neće.  Vježbajte biti svoji s djetetom i ljudima koje volite i dvostruki život ostavite samo za rijetke, kojima ne vjerujete.

Umjesto da zavaravamo i sebe i druge da je onako kako nije, jer uvijek postoje oni oko nas koji odlično čitaju emocije i prepoznat će našu glumu.

Na kraju krajeva, mi sami smo nezadovoljni sobom kada glumatamo.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!