ANITA VADAS | Svijet treba vaša djela, riječi i reakcije
ANITA VADAS | Svijet treba vaša djela, riječi i reakcije
ANITA VADAS - Savjetnica za uspješno roditeljstvo!
Anita, Vadas, savjetnica, roditeljstvo, djeca, učenici
975
post-template-default,single,single-post,postid-975,single-format-standard,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-title-hidden,qode-theme-ver-11.1,qode-theme-bridge,wpb-js-composer js-comp-ver-5.5.4,vc_responsive

Svijet treba vaša djela, riječi i reakcije

Nešto mi se u zadnje vrijeme prikazuju situacije na raznoraznim mjestima a upućuju na ovo o čemu ću pisati. Kada primijetim više sličnih situacija s različitim akterima, ne mogu a da ne napišem nešto o tome.

Možda i vi primijetite. Možda nekoga osvijesti. Možda će nekome koristiti.

 

  1. situacija:

Trenutno sam na moru i interesantno mi je da svaki dan neki drugi tata na plaži s djecom ima isti sindrom – obraća se djetetu tako glasno da svi okolo čujemo, osim naravno djeteta kojem je upućeno. I kako dijete ne čuje, on ponavlja uputu nekoliko puta, najčešće sve glasnije.

U nekoliko dana koliko sam ovdje, svaki dan je drugi tata u pitanju, ali sindrom isti.

 

  1. situacija:

Prije neki tjedan sam bila u jednom većem marketu. Ovaj puta su akteri majka i dvoje djece. Jedno dijete je majka vozila u kolicima dok je drugi trčkarao naokolo. Majka je glasno komentirala gotovo svaki proizvod koji je primila u ruku. Najprije s djetetom u kolicima, a za neke proizvode je pitala dijete koje trči oko polica. „Treba li nam?“ „Jesmo li potrošili?“ „Hoćeš li ovo jesti?“ i slično.

Pokušala sam je ignorirati iako bih joj najradije prišla i rekla da ne treba cijeli market čuti koje namirnice oni kupuju. Nije nužno ni razgovarati preko polica s djetetom, a kamoli deračiti se kao što je to ona činila. Suzdržala sam se i nastavila svojim putem sve do kase gdje su bili stariji gospodin i gospođa, a ja iza njih u redu.

Cijeli market i dalje je čuo majku koja razgovara s dvoje djece o onome što vole jesti, a što ne, što im treba, a što ne.

Starija gospođa je komentirala svome suprugu „Gdje je nestala kultura ponašanja u dućanu?“ Pogledali su u smjeru majke i nastavili svojim putem.

 

  1. situacija:

Do prije nekoliko mjeseci sam subotom prijepodne odlazila na kave u grad u jedan kafić. Prestala sam samo i jedino iz jednog razloga – zato što subotom prijepodne tamo dolaze mlade majke s kolicima i predškolskom djecom. Ne bi bilo sporno da one reagiraju i upute djecu u to što se smije na javnim mjestima a što ne već puštaju djecu da trčkaraju okolo po kafiću, po stepenicama, između stolova.

Igraju se djeca. Dosadno im. Nisu ona kriva što unutra nema dječjeg igrališta namijenjenog njima. A ako nema, je li to znak da smiješ raditi što hoćeš? Je li to znak da smiješ takvo mjesto prilagoditi sebi?

Djeca ko djeca, nekako se moraju zabaviti. Nije to sporno.

Ono što me muči je to da gotovo ni jedna majka ne reagira. Smatraju pod normalnim da se to smije raditi. Ostali gosti pomiču stolice i svoje stvari, paze kad moraju izaći da se ne zalete u dijete, komentiraju ali ne reagiraju.

Majke su u potpunosti skoncentrirane na razgovor. Najčešće se žale na djecu i njihovo ponašanje. No, ne upozoravaju, niti ne objašnjavaju djeci što se smije a što ne. Kako bi to djeca trebala znati ako ne od njih?

 

  1. situacija:

Nedavno čitam članak u kojem autor opisuje svoj izlazak na koncert na otvorenom na kojem nastupa hrvatska sopranistica i violinistica. Roditelji koji su došli s djecom pustili su ih da skaču po sceni, padaju preko kablova i ruše konstrukcije. Bez da ih je itko od roditelja maknuo i reagirao, ostatak publike je morao tolerirati takvo ponašanje tijekom nastupa. Autor članka spominje kako je takvo ponašanje degradiralo nastup umjetnice i umanjilo užitak posjetioca koji su došli slušati umjetnicu, a ne gledati tuđu djecu na sceni.

Nameće se pitanje jesu li kriva djeca ili njihovi roditelji.

 

  1. situacija:

Često u gradu nailazim na roditelje koji šetaju s djecom po gradu i razgovaraju toliko glasno da ih čuju svi okolni građani. Nije to samo rečenica-dvije nego navika glasnog obraćanja. Zar je zaista tako teško pokazati primjerom i prilagoditi glas te podučiti dijete kako se razgovara i ponaša na javnim mjestima?

 

Mislim da je ovo dovoljno situacija za osvještavanje.

Kada se dogodilo da neki roditelji ne podučavaju djecu svojim primjerom, riječima i uputama kako se ponaša na javnim mjestima?

Je li to možda otkada se sve manje koristi javni prijevoz? Ili otkada su se pojavili reality showovi na kojima vidimo da se sve smije pa je to možda ušlo u opću kulturu da je sve dozvoljeno?

Takvo ponašanje ne bi smjelo biti normalno. Ne na javnim mjestima.

 

Dragi roditelji, zaista nemam namjeru ovdje vas prozivati jer znam da većina niste takvi. Moj je zadatak samo da osvijestim što nije u redu.

 

Kao učiteljica imam dužnost na satu prirode i društva ali i na satovima razrednika, podučiti djecu pristojnom ponašanju na javnim mjestima. Iz istog razloga djecu vodimo u kino i kazalište, upozoravamo ih kada odlazimo na terenske nastave ili izvan škole, znam sigurno i da ih vjeroučiteljice podučavaju kako se pristojno ponaša u crkvi.

Od prvog dana ulaska u školu podučavamo ih da prilagode glas situacijama, mjestima i okolnostima u kojima se nalaze. Nema smisla da se dereš prijatelju koji je pored tebe. Prilagodi glas i obrati mu se tiše.

Sve to djeca vrlo brzo svladaju, razumiju pa i poštuju.

 

Ne podcjenjujte ih. Radije ih podučite, objasnite, uvjerite i inzistirajte dosljedno na tome da to tako bude. Pri tome nikako ne zaboravite da djeca uče primjerom od vas. Što znači da se najprije vi njima obraćajte tonom koji je prilagođen situaciji te će dijete brzo shvatiti poantu i početi tako djelovati.

 

Ovo nije nešto teško izvedivo. Vjerujte mi da mi se obraćaju roditelji koji imaju puno veće probleme od ovog. Ovo se brzo svlada. Samo počnite jer vaša djela, riječi i reakcije su ono što djeca gledaju! I naravno vaša dosljednost!

 

Držim predavanja na temu dosljednosti i odgoja bez vike. Većina polaznika koji su prošli ove edukacije vrlo su brzo shvatili da je čak i lakše tako odgajati.

Želim vam puno sreće u odgajanju vaših anđelaka, a ako zapne, tu sam za vas!