Jeste li kada susreli neodlučnog pješaka koji želi prijeći zebru?
Kako se ponaša i što radi?
Po kojim njegovim reakcijama shvaćate da je neodlučan?
Znači, sjedite u autu i vozite. U daljini vidite kako netko želi prijeći cestu preko zebre, ali zastaje, razmišlja i promišlja, gleda lijevo i desno, kreće i odustaje. Vi ćete ili stati i propustiti ga ili proći i ostaviti ga da se i dalje promišlja.
Ono što ćete svakako zaključiti je da bi mu bilo bolje da je sigurniji u sebe i da zna što želi.
Ili situacija u dućanu kada biste sami htjeli nešto kupiti ali ste u dilemi ili trilemi i ne možete se odlučiti. Na kraju uhvatite sebe kako izlazite bez ičega. Kao, prespavat ćete pa odlučiti. Idući dan ili ste još neodlučniji ili odustajete.
Često susrećemo neodlučne ljude.
Zapažamo ih naročito ako se nama ne sviđa ta osobina. Nekima čak i savjetujemo da budu odlučniji.
No, kako se to postaje?
Odlučni će reći – samo odluči i kreni. Nesigurnima je upravo problem što točno odlučiti i kojim putem krenuti.
Ako ste roditelj, koliko ste puta bili nesigurni u svoju odluku oko odgoja djeteta?
Lako je kada imate vremena donijeti odluku. No, što u situacijama koje s djetetom iziskuju odlučne i brze odluke? Ne malo puta se pogubimo. I nakon svega se pitamo da možda ipak nismo donijeli pogrešnu odluku. Možda je ona druga bila bolja.
Kao što vi nadaleko primijetite kada su drugi neodlučni, vaše dijete odmah primijeti da ste i vi neodlučni i iskoristi priliku.
Zamislite tu mudrost mališana!
Kada sigurno i čvrsto donesete odluku, najčešće se ni dijete ne buni.
Kako dijete to zna?
Po tonu glasa, čvrstoći glasa u izgovoru, vašoj uvjerenosti i uvjerljivosti jer ako si siguran onda su i ti znakovi usklađeni.
No, ako je prisutna doza nesigurnosti, onda će biti prisutna i u glasu i u tonu i u našoj (ne)uvjerljivosti.
Dijete to osjeti. Točno zna kada ima prostora da vas traži još i još, a kada je to vaš „konačan“ odgovor.
Zamislite da ste svaki put sasvim uvjerljivi u svojim nastupima. Bi li se dijete trudilo tražiti još i još?
Vjerojatno bi možda imalo jedan pokušaj, no brzo bi odustalo.
Stoga, zadatak je roditelja da u sebi donesu čvrstu odluku, usklade se s njom i tako nastupe pred djetetom. Takav „nastup“ se vježba i kada ga jednom uvježbate, bit će vam lakše u odnosu s djetetom.
Dakle, to što imate osjećaj da vas dijete provocira, zapravo ste mu vi kao roditelj dali prostora za nove pokušaje.
Poradite na tom dijelu sebe, učvrstite odluke, budite sigurni u sebe i uvjereni u ono što pričate te ćete biti uvjerljivi i prema djetetu ali i u odnosima s drugima.
Sretno! Ako zapne, tu sam!