Mlađe dijete uči promatranjem.
Promatra vas kako radite i rado bi isprobao to što vi radite.
Naročito kada vidi s kolikom lakoćom vi obavljate, još je više motivirano.
Čak i mi odrasli znamo gledati druge osobe, spretne u svojem poslu, pomislimo da to nije teško sve dok sami ne isprobamo i shvatimo da je potrebno doooosta vježbe da bi se postao majstor.
Ako shvaćamo tu činjenicu tada nam treba biti jasno da istu stvar trebamo primijeniti i u odgoju.
Često dijete želi biti pomoćnik u domu, ali kad vidite koliko nespretno ono radi to što treba, onda kažete da ćete to sami i odgurnete dijete. Ne date mu ni priliku da isproba. Ili mu dajete jednu priliku i to je to.
Tko je naučio iz prve?
Nitko.
Svatko od nas treba vremena da se izvježba kako bi postao spretan.
Tako i djetetu treba vremena i strpljenja da postane majstor.
Znam da ponekad imate prenatrpan raspored pa ne stignete.
No, to neka bude nekad, a ne SVAKI PUT.
Tada se možete ispričati djetetu kako sada ne stignete i da ćete mu drugi put pokazati.
No, drugi put MORATE. Pokušajte držati svoja obećanja.
Idete li sistemom, „Pusti ja ću!“ i pružite djetetu jednu priliku i više ne, nego vi odradite umjesto njega, tada dugoročno radite nešto najgore što možete – sebi i djetetu.
Kako će dijete naučiti ako ne isproba više puta?
Svaki puta kada mu kažete da ćete vi umjesto njega, uništavate u djetetu želju za znatiželjom i isprobavanjem, dokazivanjem da ono može.
Takva djeca postaju nesigurna i imaju nisko samopouzdanje.
Date li djetetu da proba i stalno strepite nad njim – pazi ovo, pazi ono, pazi da ne razbiješ, pazi kako nosiš, pazi da ne padneš….
Takva djeca I OPET stvaraju o sebi sliku da nisu sposobna i da oni to ne mogu.
Jednog dana kad zatražite od djeteta da vam nešto pomogne, reći će „ja to ne mogu, ne znam, strah me“….
Zašto?
Zato što ste mu vi tako govorili kad je bio mali – djelima, riječima ili ste ga jednostavno odgurnuli i napravili sami.
Učestalim ponavljanjem stvarate uvjerenja do te mjere da dijete uvjerite da dođe u fazu da ne želi ni pokušati.
Ako ste došli dotle, treba ići u reprogramiranje.
Hvaliti, bodriti i motivirati puno više nego druge.
Uvjeravati dijete da pokuša, ponuditi se da zajedno nešto počnete.
Pohvaliti kad je posao završen.
Često meni dođu takva djeca u 1. razred i do 4. razreda napravim čudo.
Uvjerim ih da mogu i oni počnu vjerovati u sebe.
Na svu sreću!
Što je dijete manje, trebalo bi se postaviti pravilnije.
Ako ste već „zaribali“, popravljajte dok imate vremena.
Samo nemojte pustiti da dijete živi u uvjerenju da je nesposobno, da nešto ne može ili da ima „dvije lijeve“.
To je nešto najgore što možete učiniti.
To dijete će jednom biti majka ili otac i kako će pomagati supružniku ili svojem djetetu ako mu je kao malom prezentirano da je nesposobno.
Takvi ljudi su nesretni cijeli život, osim ako ne sretnu neku osobu koja počne vjerovati u njih i dokaže im suprotno.
Kada netko vjeruje u vas, kada vas uvjerava da vi to možete, kada vas motivira i kada sve to radi s ljubavlju, tada letite.
Ima jedna divna izreka:
„Djeca su rođena s krilima, a učitelji im pomažu letjeti.“
Roditelji su prvi učitelji djeci.
Naučite svoje dijete letjeti. Bodrite ih i motivirajte da budu dobri letači istraživači.
I u bliskoj budućnosti uživajte u plodovima svoga rada.