Što mislite zašto su nam dana jedna usta a dva uha?
Imate 3 pokušaja da pogodite!
Duplo više slušanja od pričanja, zar ne?
A što pokazuje praksa?
Puno pričamo, pametujemo, kritiziramo i komentiramo tuđa ponašanja, dijelimo savjete, učimo druge iako nas to nisu ni tražili, namećemo svoje stavove i mišljenja iako nas nitko nije pitao za njih. Jednom riječju, usta vladaju.
Koliko smo u stanju iskreno slušati druge, bez svega ovog gornjeg navedenog?
Ili da vas radije pitam, kako se vama čini kada vam je teško i trebate nečije rame za plakanje, nečiju utjehu i nekog da vas samo sasluša a ono taj netko počne sa svime gore navedenim – pametuje i savjetuje kako bi to oni riješili. Još nam više nabijaju osjećaj krivice time kako nismo dovoljno dobri.
U situacijama kad nam je teško, većina ljudi želi samo da ih se pažljivo sasluša, čuje što govore i utješi. Vrlo mali broj ljudi traži savjete i pametovanja, a najčešće to dobiju.
Djeci u školi govorim kako je slušanje najteži posao na svijetu.
Nije to lako a i nitko nas tome ne podučava.
Ako smo iskreni prema sebi, ljude koji znaju slušati možemo izbrojiti na prste jedne ruke. Baš takvi ljudi su nam dragocjeni i važni. Oni slušajući pomažu. Slušajući podržavaju. Slušajući savjetuju. Ne pametuju nego pomažu podržavajući i razumijevajući nas.
Zanimljivo!
U koju kategoriju biste sebe stavili? Onu koja više sluša ili jedva čeka da sugovornik uzme zraka da se mi ubacimo svojim pametovanjima? Ili pak ste osoba koja sluša pažljivo sugovornika, parafrazira i usmjerava misli sugovornika na promišljanje?
O važnosti slušanja ali i o moći koju slušanje ima sam naučila na coachingu. Tamo sam zapravo shvatila koliko puno toga mogu naučiti i saznati pažljivo slušajući druge. Drugi nam puno toga kažu svojim govorom ali i svojim neverbalnim znakovima i samim time što ih usmjeravamo i vodimo njihove misli, sugovornik dolazi do odgovora doživljavajući aha trenutke koji mu zapravo pomažu da riješi svoj problem.
U tome je poanta!
Kada vam netko dođe da mu pomognete da riješi problem a ne da mu namećete svoje rješenje koje za njega nije prihvatljivo jer nema iskustvo koje mi imamo.
Zamislite samo koliko bi vašem djetetu bilo ljepše imati roditelja koji više sluša i pomaže slušajući nego dijeljenjem savjeta i mudrovanjem?
Djeca do puberteta vole da im to roditelji dijele savjete i često vas i pitaju jer tek uče u životu, no nakon toga vas izbjegavaju u širokom krugu jer ih to živcira. Jednako tako i svi odrasli kojima dijelite savjete i pametujete.
Postoji pravilo da ne smiješ dijeliti savjete onima koji te to ne traže!
Jeste li znali za to pravilo? Držite li ga se uopće?
Samo rijetki ga se drže.
Većina priča kao da ima dvoja usta a jedno uho. Poanta je da s razlogom imamo dva uha jer trebamo duplo više slušati nego li pričati. No, u praksi većina nas pada na testu, zar ne?
Ono što sam i sama primijenila u životu je više slušanja a što manje pričanja. Ne samo da mi ostane više životne energije jer govorenje je trošenje energije, već i ne živciram ljude oko sebe svojim mudrim savjetima i pametovanjima.
Savjete dajem samo onima koji to traže.
Slušajući druge vi zapravo možete sve saznati o osobi koja vam se obraća. Naročito o vašem djetetu ili partneru. Tako ćete imati bolje odnose, nećete ih zamarati a znat ćete sve. Važno je samo izoštriti svoje uši a pritvoriti svoja usta. Vježbati ovo raditi što češće. Prakticirati svakodnevno.
I još jedan odličan savjet je znati postavljati pitanja kojima usmjeravate sugovornika na promišljanje o temi a s druge strane pravo pitanje možete postaviti jedino ako pažljivo slušate. Ovo se uči i vježba.
Moja nova edukacija Odgoj bez muke uči vas i o tome.
Namjera mi je da imate u obitelji što bolje odnose i da vam bude što ljepše i lakše u međusobnoj komunikaciji pa se zato i trudim educirati vas u tom smjeru.
Da je lako, nije, ali je moguće jer sam uspjela ja pa možete i vi.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!