Je li vaše dijete sramežljivo dijete?
Koliko često se vaše dijete nađe u situaciji da ga je sram ili se osjeća krivim za nešto? Smatrate li ove osjećaje dobrim ili lošim za odgoj? Što mislite koliko su korisni u odgoju?
Neka djeca se rode sramežljiva, a neka to postanu odgojem.
Nekako je naše staro narodno vjerovanje da je dobro kada je dijete sramežljivo ili čak da je bolje da je sramežljivo nego li živahnije.
No, to je uvjerenje, istina u koju neki vjeruju. Nije opća istina i niste u pravu ako mislite da je to za vaše dijete dobro. Objasnit ću detaljnije.
Evo nekih osobina sramežljivog djeteta.
Sramežljivo dijete je šutljivije i povučenije, ne iznosi svoje mišljenje na glas jer se srami onog što će drugi reći ili misliti o njemu.
Dakle, od malih nogu brine za mišljenje drugih a ne za svoje mišljenje.
Rijetko gleda sugovornike u oči pri komunikaciji.
Prihvaća stav većine kako se ne bi morao suprotstavljati drugima.
Ako postoji oprečno mišljenje, takvo dijete ga neće izreći, zadržat će ga za sebe.
Takvoj djeci je često nelagodno u društvu drugih, njima nepoznatih ljudi.
Često se boje da ih društvo neće prihvatiti te čine ono što društvo želi kako bi bili prihvatljivi, njima, ne sebi i ne onome što oni žele i svojoj volji.
Sve u svemu, takvo dijete ima vrlo nisko samopoštovanje.
Koliko je za dijete korisno da ono bude sramežljivo?
Sramežljivost se može ispoljiti kao nelagoda od javnog nastupa i govorenja u javnosti, ali i kao iznošenje vlastitog mišljenja.
Sramežljivo dijete će izbjegavati bilo koju vrstu javnog nastupa, bilo kakvo iznošenje svojeg mišljenja, osjećat će nelagodu i neće drugima govoriti što ono misli.
Ako se i ohrabri reći ono što misli, osjećat će se krivim za to.
Koliko je po vašem mišljenju takav stav koristan za dijete? Za roditelje? Društvo?
Takva djeca često znaju upadati u loše društvo ili biti dio društva nekog manipulatora jer su odlični da se njima manipulira.
Želite li to svojem djetetu?
Kako roditelj (ne)svjesno utječe na sram i krivnju djeteta?
Roditelj takvog djeteta, želeći ga zaštititi, nastoji uključiti takvo dijete u društvo, pred drugima ističe ono što dijete treba učiniti, daje smjernice i navodi ga. Što mislite kako je takvom djetetu kada vi to radite? Osjeća još veći sram, ali se sada osjeća i krivim što nije onakav kakav roditelj želi da ono bude. Nije kao drugi. Srami se još više i osjeća se krivim.
Ako se još više ljutite na takvo dijete, naročito pred drugima, to mu neće nimalo pomoći nego baš suprotno, takvo dijete postaje još sramežljivije i sve mu je više nelagodno. Osjeća krivnju kao da je učinilo nešto loše.
Pretvarate li takvo dijete u „žrtvu“ dodatno razvijate te osjećaje jer se oni i osjećaju kao žrtve svega.
Ispravljate li takvo dijete pred drugima ili glasno usmjeravate, ono se još više zatvara u sebe jer se osjeća kao da svi gledaju u njega, sram i krivnja rastu a vi nećete dobiti ono što vam je bila namjera, da ono bude glasnije.
Nemojte drugima pred djetetom opravdavati dijete da je ono sramežljivo i isticati da je ono uvijek takvo. Uvjerit ćete dijete da je doista takvo i time će dijete odrastati u uvjerenju da ne može ni biti bolje.
Ne uspoređujte ih s braćom i sestrama koji nisu takvi. Radije ističite ono u čemu je to dijete dobro.
Kako pomoći takvom djetetu?
– Moj savjet roditeljima sramežljive djece je da ističu njihove pozitivne osobine, ukazuju u čemu su dobri i najbolji, što čine bolje od drugih. Ukratko da podižu samopoštovanje djetetu.
– Upišite ga na neki sport ili neka se bavi hobijem u kojem je uspješno.
– Ne ispravljate ga u javnosti i pred drugima.
– Ne kritizirajte ga jer i ono samo o sebi misli još i lošije nego li vi o njemu. Bolje da u čitavoj situaciji nađete mrvicu dobra koje dijete ne vidi.
– Unaprijed dogovorite potencijalne scenarije kada idete negdje kako bi se dijete pripremilo i uvjerilo da ono može to odraditi.
– Nakon situacija porazgovarajte o tome kako je bilo i istaknite sve što je bilo dobro. Ostalo prešutite. (Toga je i dijete svjesno. Već se ionako osjeća krivim pa ne trebate još podsjećati.)
– Potičite druženje s najboljim prijateljem ili prijateljicom. Barem da u društvu te jedne osobe osjeti da može biti svoje (izreći svoje mišljenje) a da ga nitko ne odbaci zbog toga.
– Naučite dijete da verbalizira svoje osjećaje, da izgovori glasno kako se osjeća.
– Dajte im dovoljno vremena za prilagodbu. Njima treba nešto više vremena kada su u društvu (naročito nepoznatih osoba).
– Budite uzor i pokažite primjerom. Ako i roditelj ispoljava sram i krivnju, dijete ima odličan model za učenje.
Dakle, najprije poradite na sebi.
Istraživanja su pokazala da sramežljiva djeca znaju puno više nego li to pokazuju te imajte na umu da im trebate pomoći da izraze ono što misle.
Ako sami ne možete izaći na kraj, potražite stručnu pomoć.
Bitno je da pomognete djetetu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!