Mnogi roditelji žive u uvjerenju da će kritikom „popraviti“ ponašanje djeteta. Smatraju da će sa što više kritike usmjeriti dijete na pravi put. Što više ukazuju djetetu što mu nije dobro u ponašanju i kako ne treba, to će dijete shvatiti kako treba.
Što znači kritiziranje?
Kritiziranje je ukazivanje na nedostatke, prosuđivanje nekog postupka ili ponašanja. Prigovaranje na ono što nije dobro.
Ako je to kritiziranje, po čemu bi dijete moglo shvatiti kako treba pravilno djelovati?
Što je onda dobro? Kakvo je ponašanje dobro?
Dijete nakon kritike shvaća što nije dobro no ne shvaća kako od sada u stvari treba.
Što se u stvari dešava kada kritiziramo?
Dijete učini neki postupak s ono znanja i umješnosti koje ima. Trudi se najbolje što zna i umije. Nema još dovoljno iskustva, no kako uči ima potrebu isprobati da bi naučio najbolje.
U tom činjenju i djelovanju njegovi postupci nisu baš najbolji. S toliko znanja koje ima i s toliko iskustva koje posjeduje, daje sve od sebe.
Učini najbolje što zna i umije.
U tom trenutku nastupa roditelj koji promatra sa strane, roditelj koji ne čini sada ali je činio u prošlosti, roditelj koji ima više iskustva od djeteta baš zbog toga što je činio i griješio u prošlosti i na tim je greškama ispekao zanat. Želeći prenijeti svoje iskustvo na dijete, koristi se kritikom u namjeri da pomogne djetetu da preskoči sve one neuspjele pokušaje koje je on imao a da zaštiti dijete da ih ono nema.
No, dijete nema iskustvo o tim pokušajima. Ima ga samo roditelj.
Dajući kritiku djetetu zbog čega to što je učinio nije dobro, roditelj podrazumijeva da će dijete shvatiti sva ona iskustva koje on kao roditelj ima, no dijete ne može razumjeti ni znati nešto što nije iskusilo.
Svaki čovjek najbolje uči iz osobnog iskustva i na vlastitim greškama i primjerima. Koliko god nas drugi upozoravali, najbolje ćemo zapamtiti kada isprobamo sami.
I možda ćemo griješiti puno puta, no svaka je greška korak dalje u spoznaji i u razumijevanju onog što želimo svladati. Svako iskustvo je naše malo bogatstvo.
Iskustva su poput kovčega s blagom koji nosimo sa sobom. Sve što naučimo spremamo u taj kovčežić i vadimo prema potrebi.
Vi kao roditelji imate pun kovčeg iskustava, a dijete nema.
Život služi tome da stječemo iskustva i činimo naš kovčeg što punijim. To nam je smisao postojanja svakome od nas.
Koliko puta sretnete nekog tko je načitan, ima puno znanja, barata s hrpom činjenica, no nema iskustva. I to se osjeti. Imamo dojam kao da ne zna o čemu priča.
A kada sretnemo nekog tko ima bogato iskustvo, ne zamjeramo mu što nema činjenice jer je „prohodao“ i proživio ono što govori i zna o čemu priča.
Idealno je kada imamo izbalansirano oboje – dovoljno znanja i bogato iskustvo. Tada smo nekako najvjerodostojniji u čitavoj priči.
Dakle, ako želite svoje dijete lišiti iskustva time što ćete ga kritizirati i ukazivati na to kako ne treba raditi i što nije dobro, tako će vaše dijete činiti sve manje pokušaja jer će biti vrlo nesigurno u sebe i prestat će se truditi. Nikada neće do kraja i napuniti svoj kovčeg iskustava a uzrok za to ćete biti vi, roditelji.
Iako je vaša prvotna namjera bila da se to ne desi već da se dogodi baš suprotno, postupak kritike je doveo do toga da dijete ni ne pokušava, da dijete sve manje čini, da je nesigurno u sebe, da pita druge kako bi oni, da ne donosi samostalno odluke i da ne živi život u svojoj punini zbog straha da ne pogriješi.
To stvara kritika.
Znam da vam to nije startna namjera i znam da sada ne gledate na to tako. Znam da mislite time samo pomoći, no ne pomažete na duže staze više odmažete i to baš jako, onako loše.
I zato je kritika loša i nikome od koristi!
Bolji je feedback ili povratna informacija o učinjenom. Puno je korisnija djetetu no potrebno je naučiti dati pravilan feedback. O tome ću roditelje detaljno podučavati u svojoj školi roditeljstva koja kreće od jeseni. Bit će puno korisnije i za roditelje i za dijete.
I sama ga koristim kao učiteljica u školi i pokazalo se vrlo korisnim za djecu te puno brže napreduju.
Na kraju krajeva, roditelj i ima početnu namjeru pomoći djetetu, no kako nas nikada nitko nije učio ni u školi ni u životu kako da to činimo pravilno, činimo najbolje što znamo a to ispada loše, po dijete a i u konačnici po roditelja.
Još jedna mana kritike je što ukažete djetetu da nije dobro učinilo, no ne usmjerite ga kako bi trebalo. Ako u prvom trenutku nekome kažete što nije dobro, automatski se ta osoba zatvori i ne želi slušati ostatak priče u kojem vi govorite kako bi trebalo, ako uopće govorite. I zato davanje kritike nije dobro.
Ima onih koji kažu da je dobro najprije pohvaliti ono što je dijete dobro učinilo, pa zatim reći kritiku i na kraju završiti s usmjerenjem. To je sendvič tehnika koju neki podučavaju. Ona nije loša, no s vremenom dijete shvati da nakon pohvale slijedi kritika i opet kao da ni ne čuje pohvalu jer se psihički sprema na kritiku i zauzima obrambeni stav. U obrambenom stavu nismo spremni čuti i opet smo zatvorni za sve korisno. Tako ni to nije najkorisnije.
O ovome rijetki podučavaju a toliko je važno za učenje kroz život. To je prava škola za život kada učimo stvari koje su nam svakodnevno korisne u ophođenju s drugima.
Ovo smatram vrlo važnom temom za svakog roditelja. Želite li zadržati što bolji odnos s djetetom, trebate naučiti davati feedback koji je koristan za dijete a u konačnici i za vas. Ono što danas naučite dijete, tako će se ono ponašati prema vama kroz nekoliko godina.
Danas vi kritizirate dijete, sutra će ono vas.
I pitat ćete se što mu se dogodilo, a dogodili ste mu se vi sa svojim kritiziranjem kojem ste ga podučili.
Koja korist od toga?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!