Kako roditelj komunicira s djetetom kada se ono rodi? Iako dijete ne govori, ono razumije roditelje i oni njega. Kako je to moguće?
Zato što pun vremena provodimo s djetetom, naročito majke te tako neverbalnom komunikacijom i emocionalnom povezanošću imamo vrlo bliski odnos. Čak i ako nam dijete ne objašnjava što mu se događa, majka jednostavno zna.
Prepoznaje razlike u plaču, u meškoljenju djeteta, po disanju i gunđanju pa čak i u gugutanju. Osoba koja najviše boravi i brine o djetetu, prepoznaje taj komunikacijski jezik.
Ionako istraživanja pokazuju da komuniciramo čak 93% neverbalno a samo 7% riječima. Prema tome nije problem komunicirati s djetetom. No, ostali koji ne borave s djetetom, nemaju tu moć komunikacije kao osoba koja je povezana s njime i naučila je neverbalne znakove.
Kako dijete odrasta, nauči govoriti i katkada s lakoćom objasni što mu je, boli li ga nešto, što želi ili kuda želi, no naša komunikacijska moć može oslabjeti ako svoje vrijeme ne posvećujemo odnosu. To se vrlo često dogodi nekim roditeljima.
Kako dijete odrasta, roditelji stječu dojam da je dijete samostalnije i sve se manje bave njime te tako odnos nije više toliko intenzivan kao kad je bio beba i provodili su zajedno 24 sata. Kao da se gubi neka tajna veza. Emotivna veza.
To se i događa.
Mi smo s većinom drugih ljudi u stvari više vezani emotivno. Ili nam pašu ili nam ne pašu. Ili ih volimo i sviđaju nam se ili nas odbijaju. Ili nam nečije društvo godi ili ne možemo biti u blizini nekih ljudi iako nema posebnih razloga za to, a katkada i ima.
Jednostavno znamo s kime nam je ugodno a s kime nije. Osjećamo po emocionalnom kontaktu. To je vibracija fine energije koja struji između nas.
Emotion dolazi od riječi e=energy i motion= u pokretu – energija u pokretu. I mi to osjećamo. Taj pokret doživljavamo u međuljudskim odnosima kao ugodu ili neugodu, ovisno s kime. S onima kojima osjećamo neugodu, nerado se družimo i obrnuto.
Tako, ako više vremena ulažemo u odnos s nekim, kao što majka puno više vremena provodi s bebom, tako se između njih dvoje stvara određena emocionalna veza i jedno reagira na drugo.
Jednako tako kada smo zaljubljeni u nekog i imamo vrlo bliski odnos, imamo dojam kao da ta osoba završava naše rečenice i mi njegove. Osjećamo se energetski bliskima i emotivno povezanim čak i kada ta osoba nije prisutna. Veza je izuzetno jaka.
Zapravo nama naše emocije stvaraju to jače veze što smo mi više uložili u odnos, što smo bliskiji s tom osobom, što smo usklađeni u razmišljanju i kao da vibriramo isto. Jednostavno se razumijemo i znamo što razmišljamo.
I obratno, ako s nekim nismo emocionalno povezani, tada nemamo baš najbolji odnos niti ne možemo pretpostaviti što ta osoba misli, niti možemo pretpostavljati.
Sve počinje tom posebnom emotivnom vezom.
E sada, postavlja se pitanje koliko smo mi kao roditelji investirali u odnos s djetetom i emocionalno smo povezani s njime? I kako dođe do toga nakon što smo od rođena gradili taj odnos i stvarali takvu čvrstu vezu a onda kako dijete odrasta, veza je sve slabija?
Nakon što dijete progovori i počinje objašnjavati, roditelji sve manje rade na emocionalno povezivanju. Postoji i ono tumačenje da majke imaju posebnu vezu sa sinom a očevi s kćerkama, no i to vrijedi samo ako se odnos gradi i ako se na njemu radi. U suprotnom te energetske emocionalne veze pucaju ili slabe.
Zbog čega vam sve ovo pišem?
Zbog toga je dijete želi i dalje s roditeljima imati takvu vezu no roditelji se najčešće prestanu truditi i zbog odraslih veza slabi. Ne zbog djeteta koje je naviklo na to i jedino to zna otkako se rodilo. Ono čezne za time. Zato katkada i hoda za vama i ponavlja „Mama, mama! Tata, tata!“ dok mama i tata imaju fokus na nečemu drugome i usput odgovaraju ne shvaćajući kud će ih to odvesti.
Kada bi vam netko pri rođenju djeteta rekao da će vaš odnos već za par godina biti takav da ćete vi uglavnom ignorirati dijete a ne dijete vas, biste li povjerovali u to? Vjerojatno ne biste, no polako, mic po mic, svaki dan malo pomalo dođe do toga. Ne ide to baš tako naglo, nego polako dođe do toga da do puberteta ne prepoznajete vlastito dijete jer sve manje investirate u vaš odnos (vrijeme posvećeno samo djetetu i to 1 na 1, razgovori, usredotočena pažnja, istinska briga o tome što se dešava s djetetom, pretpostavljanje na temelju vaših emocija i tome slično).
Apeliram na vas roditelje da svaki dan uvedete u dnevnu rutinu posvećeno vrijeme svakom djetetu posebno plus partneru jer će doći dan kada će vam se srca razdvojiti i nećete više imati tako bliski odnos. Zamislite odnos kao vrt koji njegujete. Ako mu se svakodnevno ne posvećujete, narast će korov i ugušiti ono dobro što je bilo. Svaki dan je potrebno čupkati korov, njegovati ono dobro, prihranjivati i izgrađivati porušeno i saditi novo kako dijete odrasta i mijenjaju mu se interesi.
Što više investirate u vrt, to će vaš vrt biti ljepši i bolji, a plodova sve više. U suprotnom će se dogoditi ono što ne želimo. Ovo vrijedi i za djecu i za partnere. Odnosi se grade, iz dana u dan ili pak propadaju, iz dana u dan.
Nema tjedna u kojem mi ne dođete na individualno savjetovanje s ovakvim problemom – izgubio sam odnos s djetetom, ne shvaćajući da se to ušuljalo još prije koju godinu i ušlo je polako u vaš život, iz dana u dan. Dragi moji, odlučite sami koji su vam odnosi u životu važni a koji nisu. Katkada više vremena posvećujemo virtualnom svijetu i nevažnim ljudima nego li svojoj djeci i partneru. Nemojte živjeti u lažnom uvjerenju da će oni vječno biti uz vas jer neće. Ići će tamo gdje će osjetiti da su voljeni i gdje će biti emocionalne veze i prihvaćenosti, a vi ćete ostati sami.
Katkada više vremena i energije posvećujemo poslu nego li našim dragim ljudima. Tamo kuda ide energija, to raste. Kuda ide vaša energija? A kuda ne ide dovoljno?
Danas možete poraditi na tome i popraviti što se da.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!