Koliko puta vam se dogodilo da shvaćate da griješite u postupcima a opet ih činite i ne tražite pomoć?
Koliko puta čujete sebe da govorite što ne smijete a opet ne zatražite pomoć?
Koliko puta se nađete u situaciji da ponavljate greške a opet ne potražite pomoć?
Mi sve možemo sami, pa i kad ne možemo.
Mi moramo sami pa i kad ne stignemo.
Sramota je potražiti pomoć jer će drugi misliti da mi ne znamo.
Koga da zamolimo za pomoć oko roditeljstva ili partnerskih odnosa i kako da priznamo da katkada ne znamo dalje?
Nemate pojma koliko ljudi oko vas misli ovako ili slično!
Radije će udariti dijete, vikati na njega, posvađati se s partnerom i glumiti da je sve u redu nego priznati vlastitu nemoć i potražiti pomoć.
Zanimljivo je da ćemo posegnuti za pomoć za puno manje važne stvari poput recepta, nekog uređaja, knjige ili pak kućnog ljubimca, ali kad je u pitanju vlastito dijete ili partner, tu mislimo da sve znamo iako okolnosti pokazuju drugačije.
Što je to u nama što nas sprječava zatražiti pomoć?
Ponos? Inat? Ego? Nemar? Sramota? Ili pak nam nije stalo? Nemamo vremena! Ne znamo kome! Nije nam toliko važno?
Možda vam još nije voda do grla jer kada istinski zagusti, onda se odmah nađe pomoć i rješenje. Možda duže traje popravljanje situacije nego kada bismo je od starta rješavali, ali to sve uvijek ovisi o vama.
Odrastamo u okolini gdje je sramota priznati da nešto ne znaš. Ako pak netko dozna da si tražio pomoć, kreću pitanja. Nismo navikli u javnost iznositi svoj „prljav veš“. Lakše nam je kad je susjedov prljaviji. I tako živimo u uvjerenju da nama nije najgore i da će djeca odrasti i zaboraviti na to što smo neke stvari radili pogrešno.
Zaboravljaju li djeca?
Djeca s lakoćom opraštaju no i oni imaju svoj prag tolerancije. Naročito ih ne možete prepoznati u pubertetu jer sve više liče na vas i koriste se vašim postupcima. Tek tada kreće osvještavanje vaših pogrešnih koraka. A moglo se riješiti ranije. Mogla se potražiti pomoć. No, mislili ste da će se riješiti samo od sebe.
Zaboravlja li partner?
Sve je veći broj razvoda što nam govori da ne zaboravlja nego napušta i odlazi tražiti ljubav i sreću. Ne radi se na popravljanju odnosa, niti na zalječivanju rana, nego radije odlazimo i tražimo da nam ih netko drugi zaliječi. I možda opet ne potražimo pomoć nego ćemo sami.
Riješi li se bolest sama od sebe?
Svatko od nas vidi na drugima vanjske rane, ali unutarnje rane ne vidimo i mislimo da ne postoje ili da ne bole toliko.
Svijetom hoda puno izranjavanih ljudi, a vrlo malo njih to shvaća i potraži pomoć da zaliječi te rane.
Svaku ranu možemo izliječiti ako dođemo u prave ruke i ako se istinski želimo izliječiti.
Kakvo je to življenje života u strahu da nam netko ne dirne u ranu?
Već za života možemo svaku ranu izliječiti i imati veću kvalitetu sreće, ljubavi pa i zdravlja ako smo se spremni oduprijeti glasu okoline i glasu u našoj glavi koji nam govore da možemo sami.
Možda i možemo, ali će potrajati čitav život osim ako u međuvremenu ne doživimo infekciju potenciranu od drugih ljudi koji ionako ne vide naše unutarnje rane, a nas pak očito nije briga za njih jer se njima ni ne bavimo.
I tako se vrtimo u krug i životarimo, čuvajući se novih povreda umjesto da živimo u sreći i ljubavi gazeći kroz život.
Nije lako potražiti pomoć kada ovisiš o mišljenjima drugih ljudi. Nije ima se lako oduprijeti, ali ima onih koji su snažni i mogu. No, oni gaze život na svoj način, u svojem stilu, raširenih krila i bez straha. Koji ste vi?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!