Ima roditelja koji naređuju svojoj djeci, ima i onih koji ih tretiraju s visoka, a i onih koji naređuju, vrijeđaju i omalovažavaju.
„Kad si pod mojim krovom, bit će onako kako ja kažem!!!“
Jesu li vama vaši roditelji govorili ovu rečenicu? Kako ste se osjećali ako jesu ili kako biste se osjećali kada bi vam to govorio netko s kime živiš pod istim krovom. Nije pošteno, zar ne?
Ako živiš u svojem domu onda se valjda smiješ osjećati kao da si doma. To bi bilo sasvim korektno i pošteno prema svakom članu obitelji.
Dom znači da si doma autentičan i svoj, da te drugi prihvaćaju baš takvog kakav jesi i da imaš svu moguću slobodu da budeš takav kakav jesi. Ako se to nekome ne sviđa, važno je da je korektan i prihvaća te takvim. Ako pak se tebi netko drugi ne sviđa, važno je da naučiš prihvatiti tu osobu takvom kakva jest.
Tako bi trebalo biti, no što pokazuje stvarnost?
U stvarnosti, unutar neke obitelji uvijek postoji netko tko odskače, tko je drugačiji i svoj. Odudara od ostalih članova obitelji. Malkice je drugačiji. Tjera vodu na svoj mlin. Ne ponaša se kao „sva ostala djeca“. To može biti dijete ali i netko od odraslih.
Ako je to netko od odraslih, uglavnom ne možemo ništa.
No, ako je to dijete onda ga treba promijeniti (po mišljenju roditelja, bake, djeda).
Zašto je svojeglav? Zbog čega stalno postavlja pitanja? Nemiran je? Lijen? Trapav? Sebičan? Ponaša se kao da se sve vrti oko njega? Uopće ne sluša? Odbija raditi sve što god se traži? Ne želi pisati zadaće? Niti pomoći pospremati? Očekuje da sve dugi rade za njega? Stalno bi mobitel ili računalo, TV ili igrice?
Ima i pubertetlija koji se stalno svađaju i ne žele raditi ništa po domu? Nerado pričaju i razgovaraju? Tvrde da ih ne razumijete? Drugačije se ponašaju od svojih vršnjaka? Stalno su u virtualnom svijetu i ne zanimaju ih stvarne stvari i događaji? Maštare o nerealnim poslovima? Stalno se zatvaraju u svoju sobu? Ne žele niti učiti a niti raditi?
Ima roditelja koji imaju takve ili slične probleme s djecom i smatraju da to nije normalno.
E sad, što je u ovom svijetu „normalno“?
Hodati okolo s maskom? Bojati se blizine drugih? Ne se grliti i rukovati? Izbjegavati druge. Doživljavati ih kao prijetnju?
Ili je normalno komunicirati i razgovarati? Pomagati nekome tko je u nevolji bez obzira znate li tu osobu ili ne?
Živimo u svijetu u kojem su se promijenile vrijednosti i teško je prepoznati što je normalno a što nije. Važnije je slušati sebe i svoj unutarnji glas od glasa s ekrana, vijesti i raznih uvjerenja drugih koje se kose s vama.
Važnije je njegovati obiteljske vrijednosti nego nametnute vrijednosti društva s kojim se (s)lažemo.
Važnije je raditi na tome da unutar obitelji imate svoja pravila kojih se pridržavate ali i da poštujete osobnost svakog člana obitelji i naučite prihvatiti ga baš takvim kakav jest kako bi se u svojem domu osjećao dobrodošlim.
Važnije je naučiti dijete misliti svojom glavom pa makar i manjine nego li ga siliti da prihvaća mišljenje većine.
Važnije je da „trošite vrijeme“ na osobni razvoj i članove obitelji nego li da trošite vrijeme na sve dnevne vijesti koje vam serviraju kako biste mislili onako kako njima odgovara.
Važnije je da roditelj svojim primjerom pokazuje djetetu kako treba živjeti nego kako treba poslušno slijediti primjere drugih bez razmišljanja.
Za svakog roditelja je vrlo važno da se propitkuje kakvo dijete želi – ono koje misli svojom glavom i djeluje kao nenormalno ili ono koje je poslušno i gdje ga staviš tamo je.
Kada znate kakvo dijete želite, onda nije teško odgajati i djelovati pravilno. Onda ćete dati sve od sebe da se educirate ili nađete nekog tko će vam pomoći oko djeteta.
Prihvatiti dijete koje je drugačije može značiti da ćete sebi dati priliku da nešto naučite od tog istog djeteta koje je čudno i drugačije.
S druge strane, uvijek ga imate čemu podučiti kao što su kultura ponašanja i bonton, moralne vrijednosti, kritičko razmišljanje, dnevna rutina i životne navike, obiteljske vrijednosti koje njegujete, prihvaćanje drugih i najvažnije prihvaćanje i voljenje sebe.
I kada mislite da je dijete najnenormalnije u obitelji, potražite stručno mišljenje neutralne i objektive osobe koja će vam pokazati zašto je tome tako te proširiti perspektivu kako iz takve situacije možete naučiti zbog čega je tome tako.
Kada vam je teško, ima onih koji znaju kako da riješite jer se time bave i imaju iskustvo. Niste sami na svijetu i ne morate sve sami.
Ili, nastavite živjeti u uvjerenju kako vama nema pomoći. Izbor je vaš!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!