Svako dijete zaslužuje ljubav, pažnju i nježnost. Kakvo srce bi roditelj trebao imati kad ne bi tu ljubav dijelio s djetetom?
Ima roditelja koji ljubav prema djetetu pokazuju tako da mu pridaju više pažnje nego li treba. Pri tome ne mislim na samu ljubav i nježnost nego na to da ih pitaju za odluke i granice. Umjesto da roditelj odlučuje što treba, pruži djetetu sigurnost u vidu dosljednosti oko dogovora i pravila, umjesto da zauzme stav vođe unutar malog obiteljskog kruga, ima roditelja koji sve to prepuštaju djeci, tvrdeći da iz ljubavi.
Znači, iz perspektive takvih roditelja dijete se pita želi li neku igračku i ako dijete želi, ono je i dobiva. Dijete se požali da želi neku odjeću koju je vidjelo na vršnjacima, zatraži je od roditelja i ono je i dobiva. O svakoj želji oko upisa na sportsku aktivnost, odlučivanja oko odjeće, igračaka, nekih manjih ili većih događaja i situacija odlučuje dijete. Roditelj za sve pita dijete i dijete postaje vođa obitelji. Roditelj smatra da sve što on nije imao kao dijete da će to nadoknaditi svojem djetetu.
Ovo je dosta često u obiteljima gdje su djeca jedinci ili pak tamo gdje su roditelji preliberalni a takvi su postali jer se njima zabranjivalo pa su sada otišli u drugu krajnost.
Nijedna krajnost nije dobra. Zabranjivati djetetu baš sve i ne mu dati da bira i odlučuje nikada i ni u jednoj situaciji, nije dobro za dijete jer neće naučiti donositi odluke kao odrasla osoba.
S druge strane, dati mu pod izlikom ljubavi da odlučuje o svemu, manipulira i bira iako nema dovoljno životnog iskustva, znači samo da će iskorištavati roditelje.
Vjerojatno znate neke od obitelji u kojima su prisutne ove dvije krajnosti?
Roditelji koji sve zabranjuju ili pak oni koji sve dopuštaju.
Većina roditelja nastoji balansirati u odgoju, trudeći se donositi pravedne odluke za dijete, no problem je u onim roditeljima koji nisu svjesni svojih postupaka. Vi sa strane primjećujete da ne rade dobro, no oni to ne vide. Tako vjerojatno i drugi primjećuju da vi ne radite dobro ali niste svjesni svojih postupaka.
Što to točno znači?
Dogodi se da roditelji često govore svojem djetetu „Ne!“ vježbajući dosljednost i strogoću jer su čuli da je to dobro za dijete. „Ne“ bez objašnjenja djetetu ne znači puno. Ponavljat će iste greške dok sam ne nauči a i tražit će načine da vam napravi iza leđa samo zato što mu nije jasan taj „ne“. Tu se odgoj opet svodi na to da na kraju dijete odlučuje o tome što će i s vremenom vas više ni ne sluša ili pak niti ne pita. Do toga je dovelo prečesto „ne“ bez objašnjenja zbog čega bi nešto trebalo.
S druge strane, ima roditelja koji ne žele sputavati svoje dijete ni u čemu jer su i oni sami bili sputavani pa dopuštaju djetetu da bira, odlučuje pa čak i naređuje odraslima što treba. Takvi roditelji se opravdavaju da je to ljubav. U toj ljubavi nedostaje iskustvo, nedostaju granice i svakako nema sigurnosti za dijete. S vremenom se takav odnos pretvara u manipulaciju djeteta nad roditeljima, u početku, a kasnije i nad svim odraslima u blizini. Dijete nema dovoljno životnog iskustva da bi moglo odlučivati o svemu. Ne nauči se odgovornosti jer na druge prebacuje krivnju za sve greške koje je samo učinilo.
U toj situaciji, roditelji misle da će odnos popraviti ako djetetu daju još više pažnje i još više povlađuju. U početku čak dijete i jest bolje no s vremenom će koristiti svaku priliku da bude po njegovom i nikada neće naučiti prihvatiti „ne“ ili pak odbijanje. Takva djeca postaju agresivna čak i prema vlastitim roditeljima. Zapravo, najprije prema njima. Agresiju pokazuju samo zato što se ne znaju nositi s granicama niti tuđim odlukama.
Ovo opisano su dvije krajnosti. Rješenje je između, negdje u sredini. Kao i za sve u životu, ključ je u balansu.
Dati djetetu da odlučuje o svemu ili mu ne dati da odlučuje o ničemu, dovest će do problema u svakom slučaju. I opet se vraćamo na važnost edukacije roditelja kako bi mogli postići balans u roditeljstvu.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!