Ima roditelja koji svoju zabrinutost nazivaju ljubavlju. Svaki put kada pokažu strah, pretjeranu brigu i neprestano ispitivanje djeteta oni misle da više vole svoje dijete.
To su roditelji koji će o svakom događaju pričati danima, prepričavati ga i vraćati mu se. Zabrinuti roditelji se trude što više pokazati zabrinutost i nastoje to na sve moguće načine. Zabrinuti roditelji dokazuju djetetu svojim pitanjima da ga vole.
Jeste li i vi jedan od takvih?
Što je loše u tome ako ste zabrinuti roditelj?
Takvi roditelji brigu mijenjaju s ljubavlju.
Briga je osjećaj zabrinutosti za nekog. Osjećaj u kojem više dominira strah umjesto ljubav. Osjećaj kojim prevladavaju strepnja, neizvjesnost, katkada i sjeta.
Sve dok se roditelj zadržava u emocijama brige, dijete nije u stanju napraviti promjenu naprijed, korak dalje u onome zbog čega ste zabrinuti.
Druga stvar koju takav roditelj uči svoje dijete je da privlači pažnju svojim problemima te dijete preuzme obrazac. Što češće radi probleme kako bi preuzeo roditeljsku brigu na sebe i time dobio pažnju koju inače nema.
Želja roditelja je da brigom pokaže da mu je stalo do djeteta, no dijete to doživljava kao pažnju i kao roditeljski strah te time blokira svoju promjenu.
Dok se takvim ponašanjem roditelja formira novi obrazac kod djeteta kojim dijete nastoji privlačiti pažnju roditelja čineći što češće raznorazne probleme damo da privuče roditelja. Samo dijete katkada dobiva potvrdu da je žrtva okolnosti i uglavnom tu počinje razvoj sindroma žrtve.
Umjesto da se problem riješi, on se produbljuje.
Zabrinuti roditelj može i pretjerivati u nekim problemima koji bi se inače riješili sad odmah no on ih neprestano vrti i priča o njima. Nema fokus na što bržem rješenju problema. Poruku koju dijete dobiva je da se o problemima priča, da ih se analizira, razgovara se o njima a najmanje rješava. Više se brineš o tome jesi li zdrav ili nisi od toga da pronađeš rješenje problemu.
Zabrinutost krade energiju i roditelju i djetetu.
Što je više i duže zabrinutost prisutna i u životu roditelja i djeteta, to je prije moguće da će njih oboje osjećati tjeskobu i pritisak te stanje stresa zbog količine problema (koju su sami nametnuli) nego li olakšanje zbog rješavanja problema.
Primjer!
Pričanje o koroni, svakodnevno slušanje statistike, strah od potencijalnog dobitka i razgovor o simptomima već stvara osobi tjeskobu iako se još uvijek nije ni našla u situaciji da se razboli.
Znači, sama briga o onome što se nije dogodilo stvara tjeskobu, stres i pojačava strah. Tko nam to nameće? Sami sebi pretjeranim brigom o onome što se još uvijek nije dogodilo a ni ne znamo hoće li uopće i u kolikoj mjeri.
Što je bolje?
Najbolje je vježbati sebe da imamo fokus na rješenju i učimo dijete tome.
Tako će ono shvatiti da kad problem dođe, treba ga i riješiti. No, kad on još nije došao, ne treba pretjerivati s njim. Čak i kad dođe, ne treba pretjerivati jer ćemo i sebe i dijete staviti u stanje stresa od pretjerivanja. Bolje da nam je glava što bistrija a tijelo što smirenije kako bismo što prije došli do rješenja nego da sami sebe ugrožavamo lošim scenarijima koji se još nisu dogodili, a i ne znamo hoće li se. Naše misli su u stanju napraviti groznije scenarije nego li je realnost.
Bolje je vježbati sebe u davanju ljubavi. Zabrinutost nije ljubav. Ljubav je osjećaj u kojem pokazuješ da ti je stalo do nekog ali bez straha, s povjerenjem, vjerom i nadom. Dakle, prisutne su pozitivne emocije. Ljubav je opuštena i lakše dolazi do rješenja određene situacije.
Dok su kod zabrinutosti prisutne emocije straha koji uglavnom djeluje tako da blokira mozak te on nije us tanju smišljati rješenja na zadani problem.
Dakle, zabrinutost nije korisna ni djetetu ni roditelju. Njegujete li je pod okriljem da je ljubav, zavaravate sami sebe a djetetu šaljete pogrešnu sliku.
Potrudite se prepoznati čemu naginje vaša ljubav u odgoju – povjerenju ili brizi i maknite se sebi s puta prilikom rješavanja problema.
Želite li naučiti kao odgajati iz ljubavi i povjerenja, naučiti kako dati djetetu povratnu informaciju koja mu ne ruši samopouzdanje te koji je tip vaše dijete i zbog čega ga ne razumijete, prijavite se na osnovne edukacije o roditeljstvu ili u školu za roditelje…
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!