Imate dijete koje se ne zna izboriti za sebe, koje se ne usudi tražiti nešto za sebe i pitati nešto za sebe? Ili pak je dijete poslušnik društva i nema dovoljno argumenata da se izbori za sebe? Voljeli biste da je drugačije. Ima i djece koja se znaju glasno izboriti za druge ali ne i za sebe.
Ako imate dijete koje neprestano korigirate ili dajete upute što treba činiti jer vam se čini da ne zna samo, tada se dijete počinje oslanjati na vas i sve češće će to tražiti. Time samo pojačavate dječju nesigurnost.
Često mi se roditelji žale kako im je dijete nesigurno i kako ima nisko samopouzdanje da bi praksa pokazala da većina postupaka koje roditelji čine prema djetetu izaziva takvo stanje nesigurnosti. Mnogi roditelji nisu svjesni da su njihovi nesvjesni postupci uzrokovali takvu osobinu kod djeteta.
Kad se dijete rodi, čitav se svijet vrti oko njega, svi ga vole i povlađuju mu. Dijete stječe dojam da je život takav i da će uvijek biti tako. Kako odrasta, počinje učiti o životu, činiti prve pogreške, i učiti na greškama. Neki roditelji očekuju da se dijete rodi da mu sve uspije iz prvog ili drugog pokušaja, ili barem trećeg. Nitko ne očekuje da će dobiti dijete kojem treba prosječno 6 pokušaja da bi uvidjelo da još treba vježbati.
Ako od malih nogu krenemo kritizirati postupke djeteta, ono sve više počinje sumnjati u sebe i svoje vještine, pomisli da nije baš pametno, sve više je nesigurno i sve se manje boji pokušavati. U glavi djeteta stječe se dojam da sve što čini, ako mu ne uspije iz prve, znači da ono ne vrijedi. Zato ga je sve teže natjerati da isprobava. Ne želi ni početi. Tvrdi da ne zna, ne može ili da neće znati. Još nije ni počelo a već plače da neće uspjeti.
Roditelji stječu dojam da je dijete nesigurno i voljeli bi da to promijene.
No, priča je počela još prije toga. Svakim roditeljskim nesvjesnim postupkom kritike, kako bi nešto trebalo učiniti pravilno a kako dijete nije dobro učinilo, svakim komentarom što još nije dobro umjesto primjećivanja što jest dobro, svakim izostankom pohvale, dijete stječe dojam da još uvijek ne valja. Svaki put kada roditelj ne bodri dijete nego ga detaljno usmjerava kako nešto treba učiniti i pri tome usput objašnjava korake, ne daje mogućnost djetetu da koristi svoju glavu već dijete živi svoj život s roditeljskom glavom. Tako, kad nema roditelja u blizini, ono ne može činiti aktivnosti jer se boji da neće uspjeti.
Većina roditelja misli da time što objašnjava postupke, bodri dijete da uspije, a zapravo se dešava kontra efekt – dijete postaje nesigurno i sumnja u sebe. Očekuje da roditelj treba uvijek biti tu da mu kaže kako će.
Što činiti da dijete postane samopouzdanije i da ne sumnja u sebe?
1. Dajte djetetu uputu i čekajte da najprije samo uči na svojim greškama. Ne komntirajte tijekom postupka. Pustite. Vlastite greške su najbolja škola i zato je ne treba uskraćivati. Mala djeca, manje greške, a veća djeca, veće greške. Zato im dajte da griješe kad su manji da nauče kako treba kasnije.
2. Nemojte kritizirati baš svaki postupak djeteta. Imam predavanje o novim načinima davanja povratne informacije djetetu te je jako važno da sebi osvijestite korake kojima rušite dječje krhko samopouzdanje. Detalji su na https://anitavadas.com/radionice-za-roditelje/mudra-kritika-od-koje-dijete-raste/
Kritika blokira dijete i ono će sve manje pokušavati sve dok jednog dana neće prestati. Bolje je pohvaljivati nego kuditi, a i to treba naučiti. Nitko nas nije učio kako se to radi, pa najčešće pribjegavamo riječima: „Super! Bravo! Odlično ti ide!“ i tome slično, a zapravo to na dijete nema efekta.
3. Što više bodrite dijete kad je manje da isprobava različite aktivnosti. Priuštite mu različita iskustva pa čak i iskustvo griješenja. Ne uskraćujte greške ili se ne bojite da će pogriješiti. Taj roditeljski strah blokira dijete od isprobavanja.
Kad su manji, ne boje se ničega i tako treba ostati. Roditelj zbog straha preuzima aktivnosti i odrađuje umjesto djeteta ili pak se boji da se dijete ne povrijedi pa odgađa isprobavanja te dijete i samo počinje osjećati strah i nesigurnost. Kada roditelj vjeruje da je dijete već dovoljno veliko da nešto isproba, već je kasno jer je ono već postalo nesigurno i ne želi probati. Zato potičite što ranije i budite uz dijete kao podrška. Naravno da će pogriješiti. I vama za proces učenja treba prosječno 6 pokušaja, nekima više, nekima manje. Istraživanja kazuju 6.
4. Svako dijete ima sklonosti ka nečemu. Za samopouzdanje djeteta je jako dobro ako potičete dijete u onome u čemu pokazuje interes – jezici, matematika, sport ili neka tjelesna aktivnost, mašta, pisanje tekstova, skladno oblačenje…što god to bilo, ističite djetetu u čemu je dobro. Dokazujte i ukazujte u konkretnim situacijama što je dobro učinilo. Tako će dijete više vjerovati u sebe u ono što je dobro i postati svjesnije svojih mogućnosti. To će mu pomoći da se razvija i na ostalim poljima. Možda ne tako odlično ali će barem biti dobro i neće se blokirati u pokušajima.
5. Za dijete je važno da njegujete upornost i ustrajnost od malih nogu. Većina današnje djece bi htjela instant uspjeh i očekuju da će iz prvog pokušaja sve biti savršeno. Razočara ih rezultat tek prvog pokušaja. Ako od malih nogu potičete dijete na više pokušaja i naučite da sebi broji od kojeg je pokušaja uspjelo, tada će dijete shvatiti koji je njegov prosjek pokušaja i koja su mu jača područja a koja slabija.
Roditelj treba biti djetetu poput štake. Kada slomite nogu i dobijete gibs, dobro je da imate štaku neko vrijeme kako biste sebi i nozi pomagali. No, kako noga ozdravljuje, tako polako odbacujete štaku. Kada noga u potpunosti ozdravi, štaka više nije potrebna. Bilo bi suludo hodati štakom pored zdrave noge.
No, neki roditelji ostanu štaka djetetu pored zdravog djeteta i pored svih potencijala koje dijete ima. Tako baš ta štaka izaziva sumnju i vjeru u sebe te stvara nisko samopouzdanje.
Nemojte biti štaka pored zdravog djeteta. Procijenite kad mu više ne trebate. katkada je bolje i da dijete proba bez vas nego čitav život uz vas. Razmislite o tome i osvijestite koliko ste često u toj ulozi u životu djeteta.
Znam da nije lako. Zato imam individualna savjetovanja pa se javite s povjerenjem da pomognem. A imam i školu za roditelje koja vas može naučiti kako trebate pravilno te dati poticaj za još bolje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!