Ono što je jače od nas je da želimo nekome pomoći a ne možemo. Razlozi zbog kojih ne možemo su različiti. Ili nemamo financijskih mogućnosti, možda nismo kvalificirani, možda nam osoba ne vjeruje ili pak je došla k nama samo po rame za plakanje i treba podršku a ne pomoć.
Kada ne možemo pomoći, osjetimo krivnju zato što ne pomažemo više ili bolje iako se možda to od nas niti ne očekuje.
Ono što je vrlo teško roditelju prihvatiti da ne može pomoći vlastitom djetetu da se ono osjeća bolje. Činiš sve što znaš i umiješ ali osjećaš se bespomoćno kada ti ništa od toga ne uspijeva. Teško ti je gledati vlastito dijete koliko se muči oko nečeg a ti mu ili ne znaš pomoći, ili ne možeš ili pak od tebe ne želi pomoć (obično tinejdžeri ne žele primiti roditeljsku pomoć).
Zbog čega se to dešava?
Katkada su roditelji u teškom stanju a nisu toga čak ni svjesni. U takvom stanju nisu djetetu „prirodni“ i ono ne osjeća sigurnost uz njih.
U doba ovih potresa, mnogi roditelji se boje više no što žele priznati. Ne govore o tome a svijet i ljude oko sebe doživljavaju kao da se i svi drugi osjećaju kao i oni.
Ako je tako, važno je da potražite i prihvatite kontinuiranu pomoć bez obzira na to što mislite da ćete moći sami. Trajat će duže i imati kolateralne žrtve u smislu da ćete u takvom stanju željeti pomoći svojoj djeci no ona prepoznaju da vi niste „prirodni“ i uobičajeni kako su navikli, većina djece osjeća stanje roditelja tako da će osjetiti vaš strah i tjeskobu te će se i samo dijete početi osjećati tako ili slično.
Dokaz su mnoga djeca koja potres nisu doživjela drastično ni strašno, no nakon nekog vremena su se kod djeteta počeli pojavljivati neobični simptomi.
Ako dijete nema još nikakvo iskustvo potresa za života, onda iz neznanja ni nema reakciju, no promatrajući roditelje kako reagiraju uči i ono reagirati strahom. Kod mnoge su se djece reakcije dogodile kasnije kada su promatrali roditelje.
Djeca se različito nose sa strahom. To ne znači da će reagirati poput vas, ali će se dogoditi da im se vrate neka ponašanja od ranije (mokrenje u krevet, strah od spavanja, kanije lijeganje, držanje za vas i ne odvajanje od vas, ne žele otići u vrtić, ne žele raditi neke stvari bez vas…). Imate osjećaj kao da su vas zalijepili za vas ili vas s nekim ponašanjem drže uz vas. To je njihov način izražavanja straha.
Sigurnost je djeci izuzetno bitna a kako je potres znak da sigurnosti nema, oni se drže vas na svoj neobičan način kako biste im vi pružili sigurnost.
Što i kako se ponašati kao roditelji?
Iako kao društvo nismo navikli tražiti pomoć za sebe već samo za dijete jer je to još uvijek u većini glava sramota, važno je da upravo to učinite – POTRAŽITE POMOĆ najprije za sebe. Roditelj koji sebi najprije pomogne, dobije odgovore, stavi sebe u dobro stanje ili nađe rješenje za sebe, moći će bolje pomoći svojoj djeci i ljudima oko sebe. Tek tada ćete biti jači, snažniji i moćniji te emocionalno stabilniji. U takvom stanju ćete moda govoriti jednake riječi kao što ste ih govorili prije, ali vas drugi nisu doživljavali zato što vaši voljeni osjećaju vaše stanje.
Nakon što ste sebi pomogli krenite pomagati svojoj djeci ili najmilijima. Ako znate kako i uspješno vam ide, u redu, ali ako uviđate da ne ide, POTRAŽITE STRUČNU POMOĆ za svoju djecu i najmilije.
Ono što je još važno u takvoj situaciji je to da ne ignorirate ili skrivate svoja emocionalna stanja pred djetetom misleći da ono neće shvatiti da je s vama nešto. Djeca možda ne razumiju zbog čega se roditelji boje (zato im je potreban razgovor i objašnjenje primjereno njihovoj dobi) ali djeca osjećaju da nešto nije u redu s vama te se i oni sami počinju čudno ponašati.
Zato je važno da razgovarate ili ako je dijete mlađe da kroz igru iskomunicirate trenutnu situaciju koja nije normalna ali može postati donekle razumljiva svakodnevica u glavi djeteta. Sve dok je u dječjoj glavi čitava situacija i ponašanje roditelja misterija i nema objašnjenja zašto se sve promijenilo, sve do tada će dijete imati neke neobične reakcije koje će još više okidati vaše strahove i zbunjenost.
Nije ovo samo sada tijekom potresa. Djeca čiji se roditelji preko noći iz različitih razloga počinju ponašati čudno (gubitak posla, razvod, traume, svađe, nedostatak financija, bolest…) a s njima nije iskomunicirano ono što se dešava, počet će u svojoj mašti sami smišljati razne izgovore ali će se sve to odraziti na njihovo ponašanje.
Dobro je kada su ponašanja djeteta takva da alarmiraju na uzbunu. Ima i djece koja se povuku u sebe, postanu introverti i unutar sebe procesuiraju a vama ne govore ništa. Kod takve djece ćete puno poslije shvatiti da nešto nije u redu i neće vam biti jasno zašto toliko kasno iako je u njima sve to kuhalo već odavno.
Roditelj koji jeu lošem stanju neće moći pored svojeg stanja brinuti i o djeci ma koliko se trudio ili želio. To vam je kao kad se utopljenik utapa a vi koji ne znate plivati idete ga spašavati. Potonut ćete oboje. Zato najprije naučite plivati i spašavati druge ili barem potražiti spasioca koji zna spašavati. Tako ste oboje sigurni.
Već odavno sam uvidjela taj obrazac ponašanja kod roditelja da uporno žele pomoći djetetu a sami trebaju pomoć, naročito majke. Iz tog razloga imam individualne susrete za vas na kojima možete dobiti pomoć ili pak se uključiti u grupni program pomoći ženama – program za žene gdje radimo na posvećenosti sebi, ljubavi i brižnosti, samopoštovanju, emocionalnim stanjima, svrsi žene i još štošta što je ženama problem. Više o tome imate na ovom linku.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.