Dođe učenik kući i preda ocu svjedodžbu. Otac ga pogleda i kaže: „Kako objašnjavaš ove dvojke i trojke?“ Dječak ga pogleda i kaže: „Reci ti meni, jesu li geni ili odgoj?“
Bliži se kraj nastavne godine i sve se veći fokus stavlja na ocjene.
Tko je kriv što nisu onakve kakve smo očekivali? Ili ipak jesu?
Je li učenik trebao više i bolje učiti? Zna li uopće učiti? Je li ga tko podučio tome ili očekujemo da sam nauči? Koliko je bio motiviran za učenje?
Ili pak je do roditelja koji nije obraćao pozornost na dijete, nije ga „tjerao“ da uči i nije mu pomogao oko učenja.
Ili pak je do učitelja koji ne znaju objasniti i prenijeti znanje, do online nastave na koju djeca nisu navikla ili pak jednostavno učitelji ne znaju motivirati djecu na učenje?
Vjerujem da svatko od nas ima svoje uvjerenje kada je u pitanju ova tema i da bi bilo puno različitih razmišljanja na ovu temu.
Ako isto sjeme posadimo u zemlju, u jednu posudu stavimo bolju kvalitetu zemlje a u drugu posudu siromašniju kvalitetu zemlje, pretpostavljate što će se dogoditi? Bolje će rasti sjeme koje je u kvalitetnijoj zemlji.
Što je u ovoj situaciji kvalitetnija zemlja?
Što ako ovaj sustav koji vlada u školi nije prilagođen našoj djeci? Što ako učitelji ne znaju kako raditi s takvom djecom? Što ako ih roditelji ne znaju motivirati?
Što ako je sve to utjecalo na to da ocjene budu takve kakve jesu?
Plus očekivanja roditelja da dijete treba imati sve petice jer će to biti jedina sigurnost da ono upiše srednju školu ili fakultet.
Mnoge pritiske roditelji sami sebi nameću a samim time vrše utjecaj na dijete ali i na učitelje. Jedan od bespotrebnih pritisaka je da se dijete neće moći upisati ako nema sve petice.
Država je omogućila da se svako dijete može upisati u srednju školu. Onoliko mjesta koliko je u osnovnim školama, toliko ima u srednjim školama. Znači, nije istina da se neće moći upisati. Hoće! Pitanje je samo ima li dijete realna očekivanja od sebe za školu koju želi upisati. Moga djeca upišu ono što bi oni željeli ili ono što bi željeli njihovi roditelji no onda se nakon godinu dana nastave pokaže da im je preteško pratiti tempo učenja i kada se zaredaju lošije ocjene, dijete ipak bira drugu školu, prilagođenu njegovim mogućnostima. Omogućeno je preseljenje iz škole u školu. Ni tu nema straha ako do toga dođe.
Mnoga djeca upišu školu koju su željeli njihovi roditelji pa tek kada završe shvate da to nije ono što bi željeli raditi te nikada ne rade ono što su završili. Što je s njima? Završe neku večernju školu ili tečaj ili pak su samouki te otvore svoju firmu. I žive.
I opet nema razloga za strah da nešto neće upisati ili zarađivati za život.
Živimo u vremenu kada je sve moguće. 21.stoljeće nam nudi mnoge mogućnosti koje su u 20.stoljeću bile nezamislive. Poanta je da su uvjerenja nekih roditelja zapela u 20.stoljeću razmišljajući na nekadašnji način. Tada je bilo više ograničenja nego mogućnosti.
Čak i upis na fakultet više nije problem. Ako ne upišeš ono što želiš, mnogi gradovi u Hrvatskoj imaju iste izbore sa sniženim kriterijima te možeš probati tamo.
Osim toga, svijet je postao globalno selo. Ove nove generacije djece nemaju problem otići u druge države na školovanje. Naročito jer pričaju jezike bolje nego materinji.
Ako roditelji prosuđuju iz svoje perspektive, zatvaraju sebi mogućnost koju svijet nudi, naročito u vrijeme online nastave. Postoje mnogi tečajevi pa i mnoge škole nude mogućnost da završite nešto online. Zaista je 21. st. stoljeće mogućnosti i nema mjesta strahovima iz prošlog stoljeća u kojem je bilo tako kako još danas mislite. Više nije tako. Raspitajte se i shvatit ćete kolike su vam opcije.
Čemu onda djecu i dalje plašimo nečime što nije istina?
Radimo pritisak na njih da moraju imati što bolje ocjene jer neće uspjeti u životu a ocjene nisu mjerilo znanja. Naročito one koje su nerealne. Mnoga djeca završe školu i tek kada krenu raditi moraju učiti raditi ono što će raditi čitav život odnosno škola ne uči djecu kako će raditi i zarađivati za život, niti preživjeti. To će ih tek život naučiti. Toliko energije polažemo u školu i ocjene a kasnije ih nitko ne zapošljava zato što su imali petice pa čak ih niti ne pita kakve su ocjene imali.
Radimo pritisak na djecu da upišu školu koja im pruža sigurnost. Korona nam je pokazala da ovaj svijet više nema sigurnosti u pogledu zanimanja. Mnogi poslovi su se preko noći ugasili ali su zato mnogi nastali ili se reformirali.
Što je tome doprinijelo? Fleksibilnost osobe da se prilagodi postojećoj situaciji.
Zar nije onda glupo forsirati sigurnost kada je fleksibilnost na trenutnu situaciju i prilagođavanje okolnostima spasilo mnoge firme od propasti? Zato ne tražite djeci sigurni posao nego ih naučite preživjeti u svakakvim okolnostima te ih učite prilagodljivosti. U ovom svijetu sigurnost više nije opcija. To isto dolazi iz prošlog stoljeća. „Samo se ti sine zaposli u državnoj firmi da imaš sigurnu plaćicu.“ Toga više nema. Nema takve vrste garancije. Jedina garancija je osobna snalažljivost u danim okolnostima. Tome podučite djecu. Stavite ih u različite okolnosti i pustite da se snađu. To će moći jedino ako im dozvolimo da uče na vlastitim greškama a ne da ih štitimo od grešaka.
Ono što vam želim poručiti je da se više oslonite na to da pronađete u svojem djetetu njegove vlastite interese i strast jer će tako voljeti ono što radi i neće tek tako odustati. Tako će biti motiviran da uspije čak i ako nekoliko puta propadne. Čak i nakon pada će ustati jer će voljeti ono što radi a i manja je vjerojatnost da će potpuno pasti.
Svatko od nas tko radi ono što voli, pronađe načina u mnogim okolnostima da svejedno radi ono bez čega ne može. To onda nije samo posao za preživljavanje već je to životna strast bez koje ne može. Tako će uvijek pronaći načina da uspije u svakakvim okolnostima. Prilagodit će okolnosti sebi a i sebe okolnostima.
Naučite dijete da samostalno potraži i peca ribu a ne da mu čitavo vrijeme dajete ribu kako ne bi umrlo od gladi.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!