DANAŠNJA DJECA NE MISLE

Kako radim u školi, ovo je nešto što često mogu čuti, vidjeti i doživjeti. A ako ste roditelj školskog djeteta vjerujem da i vi imate to iskustvo. Nije teško primijetiti da ako nešto želiš od djeteta da ga tome trebaš naučiti.

Nećete baš često naići na dijete koje će se samo sjetiti ili dosjetiti. Imate dojam kao da su današnja djeca hendikepirana zbog toga.

Što se dogodilo?

Prije svega sustav školovanja je postepeno doveo do toga da djeca samo odrađuju naučeno ili zapamćuju činjenice. Kako ih se ne potiče na razmišljanje, nemaju razvijeno kritičko razmišljanje niti opciju kreativnosti.

I dok se nekada u školi poticalo zadacima da dijete razmisli, pronađe više puteva do rješenja, da bude inovativno i smišlja neke nove načine, danas se udžbenicima mogu pronaći činjenice koje možete s dva klika miša pronaći na Internetu. Sve se manje potiče djecu na razmišljanje pa čak nije ni poželjno da komentiraš i razmišljaš. Sugerira se da dođeš točno do predviđenog odgovora kako ne bi slučajno smislio neki novi način jer ćeš tu biti zakinut za bodove i ocjenu.

Danas dijete uči za peticu a ne za sebe i svoj napredak u znanju i razmišljanju.

Do toga je doveo i sustav nagrađivanja na natjecanjima.

S druge strane nemate previše originalnih natjecanja u kojima se traži od djeteta da bude inovator, smisli nešto svoje, pronađe nova rješenja i mogućnosti. Poanta je da traži postojeće i ono što je netko drugi predvidio. Tako dobivamo djecu koja se trude uklopiti u društvo, biti poput drugih nastojeći kopirati ono što drugi rade.

Većina današnje djece će radije biti poput nekog poznatog YouTubera ili Influencera jer tako neće morati raditi a puno će zaraditi. Ne stimulira se rad ni u kojem smislu – ni fizičkom, ni intelektualnom.

Naročito su na lošem glasu obrtnička zanimanja koja su sve više plaćena jer je postao prestiž ići na fakultet i studirati makar godinama samo da kažeš da si završio nešto što možda ni ne voliš. Sramota je postala reći da ćeš ići u strukovnu školu te je sve veća potražnja za radnicima koji misle i znaju svoj posao jer u tim školama završe učenici s nižim ocjenama.

Kako je čitavo društvo postavilo pogrešne vrijednosti u društvu – imati petice i ići na fakultet, biti dobro i poslušno dijete koje što manje misli a ako misli neka misli poput većine, budi netko i nešto pa makar i po gluposti, bitno da si poznat. Njeguje se poznati „balkanski mentalitet“ – prevari a da se ne dozna, uzmi gdje možeš jer ako nitko ne zna to je u redu, učini nešto društveno korisno i za druge, onda za sebe smiješ uzeti malo (koliko god to malo bilo), uključi se u politiku jer imaš veće šanse za uspjeh i svakako budi na društvenim mrežama i tamo stvaraj svoje brend uvjeravajući druge da si netko i nešto. Nije važno tko si u stvarnom životu jer društvene mreže ionako prikazuju nerealnu sliku stvarnosti pa ti nitko neće zamjeriti. Ipak to svi rade pa smiješ i ti.

U čitavoj toj priči smo zaboravili na kulturu ponašanja, moralne vrijednosti te na istinskom znanju koje je neprocjenjivo i vrijedi više ako imaš svoju ideju.

Ja još uvijek potičem učenike da imaju svoje ideje. Oni koji nemaju svoje ideju smiju kopirati tuđe ali onda to trebaju naglasiti. Uvijek je bilo i bit će onih koji kopiraju jer je postotak inovatora uvijek bio manji u odnosu na masu ostalih. Sve je u redu da ako nemaš ideju, posudiš tuđu i naglasiš čija je i otkud ti. To što nemaš svoju znači da trebaš pokazati poštovanje onima koji je imaju.

Misli svojom glavom i usudi se izreći svoj stav i mišljenje bez obzira tko stoji ispred tebe. To je samo tvoj mišljenje a ne oružje. Ako ga izraziš na pristojan način, drugi će te uvažavati. Nastoji staviti kulturu ponašanja ispred uvredljive istine. Istina može živjeti tek kada pronađeš odličan način da se izraziš. U suprotnom će te popljuvati s onime što si izrekao.

Vrloj e važno da vratimo prave vrijednosti u škole i u društvo te njegujemo od malih nogu kritičko mišljenje, inovaciju i kreativnost te tražimo jaču stranu djeteta. Nije poanta da imamo pomor petica već pomor osoba koje znaju što žele i naučile su na kulturan način izraziti osvoje mišljenje. Takve osobe respektiramo. Takve učenike poštujem iznad svega i uvjerena sam da će smisliti svoj način življenja ili posuditi tuđi i uvažavati ono što posuđuju.

Zapostavili smo i bonton i kulturu ponašanja, općenito kao društvo. Svi smo na društvenim mrežama na „ti“ i svatko svakome kaže sve iako ne zna tko je osoba s druge strane. Ne bira se rječnik niti način na koji se komunicira. Odrasli tako djeci prenose poruku da sve smiju. Krenimo od sebe i svojeg načina komuniciranja. Ako ja uvažavam svačije mišljenje i bez straha iznosim svoje na kulturan način bez da vrijeđam i omalovažavam, tada ću dobiti poštovanje druge strane.

Premalo njegujemo kulturu komuniciranja i nije više baza na tome već na pisanju mature i ispunjavanju ispita do čijih rješenja možeš doći klikom miša.

Ovakvim načinom života i educiranja mlađih generacija srljamo tamo gdje ne želimo.

Želim vam svima puno sreće, a ako zapne – tu sam!

PRIJAVA