Vjerujem da svatko od vas roditelja ima iskustvo da je dijete bolje, mirnije i zadovoljnije ako ima svoju rutinu. Dok su bebe, činimo sve da im je ne narušimo jer se odmah bebi poremeti ritam spavanja i jedenje te u čitavom domu nastane kaos među članovima obitelji.
Kako dijete odrasta, roditelji sve više zaboravljaju na važnost rutine i ne smatraju je više bitnom. Na žalost, prema istraživanjima mozga, čovjek je rob rutine i ustaljenih navika. Što smo više u rutini, to smo mirniji, trošimo manje osobne energije i postižemo bolje rezultate.
No, kako dijete ipak moramo pripremiti za život koji je nepredvidiv, mnogi roditelji iskaču iz okvira rutine i tjeraju dijete na privikavanje dok njegovo tijelo a ni mozak još uvijek nisu spremni na tu količinu fleksibilnosti te sve više zapada u stres, dijete pruža otpore i sve je nemirnije. Traži podražaje i često odlazi u hiperaktivnost a dosada počinje biti dosadna i izaziva problem.
Posljedice toga plaća dijete ali i roditelji.
Posljedice toga što djetetu pružamo sve više podražaja nastojeći ga zabaviti umjesto da mu život pretvorimo u navike i rutinu i privikavamo na mirne dane, na to da dosada može biti vrijeme kreativnosti i na to da bavljenje aktivnostima ne mora biti samo adrenalinsko već je cilj umiriti tijelo, um i misli. Ipak i dalje ima roditelja koji čine sve da zabave dijete na raznorazne načine ne shvaćajući da time ne čine dobro svojem djetetu ali ni sebi jer će dijete tražiti iz dana u dan sve više podražaja i tome nema kraja.
Što se zbiva djetetu kada se roditelji trude oko njega i traže raznorazne načine da ga zabavljaju ili ispunjavaju interese od malih nogu te dijete intenzivno vozaju na raznorazne aktivnosti?
Dijete nema disciplinu
Disciplina je podučavanje djeteta redovitom izvršavanju svakodnevnih aktivnosti, dužnosti, obaveza. Ako roditelji nisu dosljedni u primjeni tih aktivnosti, disciplina izostaje. Da bi to roditelji mogli, najlakše je da se uvede rutina kroz stvaranje navika.
U suprotnom će se dijete izvlačiti i izbjegavati. Ili ako ima previše aktivnosti, izbjegavat će činiti neke od njih.
Pretrpan raspored djetetu znači da to može činiti, roditelju je to izgovor da ne tjera dijete a oboje ne shvaćaju da je djetetu potrebno više vremena za sve to, da je ono sporije, da neke dužnosti i obaveze još uči i svladava, da se ne zna samostalno organizirati.
Zato je izuzetno važno da i roditelj i dijete uzmu dovoljno vremena u danu kakao bi se sve stiglo i kao što vidite, tu nema mjesta pretrpanom rasporedu jer dolazi do kaosa a gdje je kaos, disciplina i mir izostaju.
Manjak povezanosti s roditeljima
Ako u danu nema vremena ni prostora za međusobno provođenje zajedničko vremena već se samo juri tamo i ovamo da se obave treninzi, obaveze, zadaće, objedi, higijena… tada izostaje i povezanost djeteta s roditeljima.
Da bi se dijete povezalo s roditeljem treba provoditi vrijeme zajedno bez ikakvih distraktora. Samo vi i dijete! Razgovor. Komunikacija. Zajedništvo. Bez mobitela i TV-a. To je jedini način da dijete osjeti da ste posvećeni u potpunosti i da se s vremenom otvori i poveže. Sve dok u životu roditelja u danu postoji hrpa moranja (Moram ovo! Moram ono! Ti reci usput!) dijete neće osjetiti potrebu da vam je važno.
Potražit će izvan doma osobu kojoj je važno.
Loša samoregulacija emocija
Posljedica lošeg odnosa, neimanja vremena i premalo posvećenosti djetetu stvara kod roditelja krivnju jer je svjestan da to nije ispravan put ali nema snage iščupati se iz čitave priče te polako počinje tražiti izgovore ili čak možda kriviti dijete da je tome tako zato što dijete ima previše obaveza a i sam roditelj još više. (Kako kad te stalno vozim na ovo ili ono a i ja moram raditi!).
U takvom stanju roditelj ima sve češće ispade. Dijete to gleda i uči da je to ispravno. Nakon ispada, roditelj možda ne stigne obaviti razgovor s djetetom da se tako emocije ne izražavaju (krivnja, vika, svađa, zahtijevanje, svađa, naredbe, kazne…) a sve rjeđe ih pokazuje u ispravnom izdanju i dijete nema od koga naučiti primjerom kako se nositi s vlastitim emocijama pa sve češće svjedočim u školi dječjim emotivnim ispadima jer dijete nitko nije podučio kako se nositi s emotivnim stanjima.
Nedostatak poštovanja i samopoštovanja
I na kraju, neminovno dolazi do toga da u takvom odnosu ima sve manje međusobnog poštovanja jer jednostavno nema vremena za to.
Bonton i kultura ponašanja ionako u ovom internetskom svijetu već odavno nisu na snazi te sve svoje frustracije djeca izbacuju u virtualnom svijetu.
Gdje bi dijete trebalo naučiti načine međusobnog ophođenja, komuniciranja, poštovanja sebe i drugih?
U obitelji, zar ne?
Roditelji bi trebali primjerom pokazati kako se međusobno ophodimo. No, ako ni oni nemaju vremena, onda se samo brzo i kratko daje naredba i dijete uči da je to pravilan način komuniciranja. Ono ne vidi ništa loše u tome jer njegovi prvi autoriteti tako svakodnevno komuniciraju.
Primijetili ste da ja ovdje generaliziram i sve roditelje trpam u isti koš. Isprike svima vama koji ovo imate porihtano unutar obitelji. Moj naklon i svaka čast što radite nešto što je dužnost svakog roditelja.
Svima ostalima moja preporuka da potraže pomoć što prije jer s takvim odgojem ode nam društvo nizvodno.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditelje