Moja prijateljica je odlučila s prvim djetetom ne joj dati puno igračaka. Uglavnom je imala jednu babušku s kojim se lijepo igrala. S malenom su puno razgovaralo, jačali maštu i poticali da se igra sa svime i svačime. Bilo je to prije svega nekoliko godina. Djevojčica je izrazito maštovita i komunikativna i rekli bi neki „dobro je ispala“ s obzirom na to da je imala samo babušku.
Sada s drugim djetetom je sve drugačije. Kako se još s prvim nakupilo igračaka od rođendana i posjeta, sada je s drugim djetetom pustila neka bude tako. Vidjet ćemo rezultate kroz koju godinu.
Neki roditelji misle da će sebi kupiti vrijeme ako djetetu nakupuju aktualne igračke „koje svi imaju“ te da dijete treba biti u trendu iako dijete ne zna što je to trend.
Jesu li roditelji doista sebi „kupili vrijeme“ time što djetetu kupuju hrpu igračaka a usput još dobije od bake i djeda te od drugih za vrijeme rođendana i posjeta?
Da bismo kupili sve te igračke, potrebno je zaraditi novce.
Da bismo ih imali gdje pospremiti, potreban je prostor.
Da bi se dijete redovno njima igralo, potreban je poticaj.
Da bi dijete bilo zainteresirano za pojedine igračke, potrebno mu je i društvo, vaše ili druge djece.
Da bi se sve te igračke redovno pospremale, potrebno je dijete podučiti tome kao se posprema i podučiti ga tome ili pak neko vrijeme zajedno s djetetom spremati svaku igračku na svoje mjesto.
Da bi dijete koristilo aktualne igračke potrebno je s vremena na vrijeme provjeriti koje su od njih potrgane te ih baciti, koje je dijete nadraslo pa eventualno pokloniti ili pak ako je dijete u fazi stavljanja u usta, potrebno ih je dezinficirati. To je opet vaš dio posla.
Kada sve to skupa zbrojimo, nije sebi roditelj uopće „kupio vrijeme“ niti dobije slobodno vrijeme za sebe.
Realno, više biste vremena dobili za sebe ako biste se pozabavili socijalnim i emocionalnim dijelom odrastanja djeteta.
Što to točno znači?
Socijalni razvoj se odnosi na to da dijete razvija međuljudske odnose što znači da su mu potrebni ljudi kako bi učilo različitim vrstama odnosa, dijeljenju igračaka, međusobnoj komunikaciji, učenju pravila što se sve smije a što se ne smije, suradnju i dijeljenje, rješavanje sukoba ali i prihvaćanju međusobnih razlika.
To su vještine koje je potrebno kod djeteta razvijati od malih nogu. Najlakše ih je naučiti u društvu vršnjaka ili druge djece jer tada učenje ide brže. Još brže ide ako se roditelji uključuju objašnjavajući i podučavajući dijete tome kroz osobno provođenje vremena s djetetom ili pak kroz odnose s drugom djecom.
Emocionalni razvoj se odnosi na razumijevanje vlastitih emocija (zašto se nekada treba dijete igrati samo, zašto treba nekada popustiti a nekada se izboriti). Važno je da dijete nauči samoregulaciju emocija što znači izraziti svaku emociju na ispravan način bez štete po sebe ili po druge (npr. plakanje nije zabranjeno već ga dopuštamo da dijete izrazi tugu ili ljutnja je dopuštena ali ćemo paziti da ne ozlijedimo drugu osobu ili sebe prilikom izražavanja iste).
Važno je također da dijete postepeno podučavamo empatiji kroz to da razumije da se vi kao roditelji ne morate svaki put igrati s njime ako ste umorni i da je u redu dati vam prostor, ali i da u igri s vršnjacima ne mora uvijek sve biti po njegovom već da nauči kada popustiti a kada ne.
Nije poanta da izbjegavamo konflikte među djecom ili s djetetom već da nađemo rješenje na obostrano zadovoljstvo i tome podučimo dijete kako bi kroz odrastanje imalo fokus na rješenju a ne na drami.
Što se dijete uspješnije nosi s time to osnažuje svoje samopouzdanje.
Umjesto da svaki put vi pospremite igračke za djetetom, bolje je da ga neko vrijeme podučavate kako da ono to čini te ćete ga s vremenom podučiti tome a dijete će se osjećati samopouzdanije i sigurnije u sebe.
Znam da je naporno puno pričati, objašnjavati i podučavati jer sam i sama učiteljica koja svoju energiju najviše troši na govorenje ali ćete s vremenom shvatiti da je to put da podučavate dijete.
I još nešto, dijete koje zna provoditi vrijeme u samoći je najčešće karakterno jako dijete osim ako nije introvert pa izbjegava društvo. U svakom slučaju nije loše naučiti dijete da se igra samo maštajući i kreirajući nove igre. Ako pak je dijete previše samo onda vam je zadatak da ga socijalizirate i podučite socijalnim vještinama kako bi se znalo nositi i s time.
Ne možemo kao roditelji reći „moje dijete se ne zna igrati samo“ ili „moje dijete se ne želi igrati s drugima“ jer će dijete biti ono što od njega učinimo. Podučite ga onome što ne zna kako bi kroz život išlo s vještinama koje mu osnažuju samopouzdanje a ne da ga čine nesigurnim u sebe.
Ako ne znate kako, potražite pomoć i rado ću vam pomoći oko toga kako dijete socijalizirati naročito što je važno prepoznati koji je dominantni tip mozgovnog jezika baš vašem djetetu te ćete tako dobiti usmjerenje kako baš s vašim djetetom. Univerzalni roditeljski savjeti uglavnom ne vrijede za svako dijete. Kako radim i online, moguće je zakazati termin u trajanju do 1 i pol sat te proći sve puno detaljnije.
Uglavnom, nemojte se ljutiti što vaše dijete ima puno igračaka a ne sprema ih za sobom. Vaš je zadatak naučiti ga tome da s vremenom počne spremati. Nije dovoljno jednom pokazati već onoliko puta sve dok dijete ne počne pospremati.
Nemojte se ljutiti što se vaše dijete ne zna igrati samo ako ga tome niste podučili.
Nemojte se ljutiti što vam vaše dijete ne dozvoljava da imate vrijeme za sebe ako ga tome niste podučili.
Baš kao što živimo u vremenu kada je većinu druženja s vršnjacima potrebno zakazati i dogovoriti telefonom, nemojte očekivati od djeteta da će otići na ulicu ili parkić i pronaći društvo za druženje ako ga tome niste više puta potaknuli ili pak ga podučili socijalnim vještinama.
Usudila bih se reći da dijete treba čak i izložiti tome da nazove prijatelje i pita za druženje. Samo rijetka komunikativna djeca će to moći isprve ali introvertirano i povučeno dijete treba vaš poticaj više puta. Sve dok ne nauči.
Ne podrazumijevajte da se dijete rodi kao gotov čovjek. Većinu vještina ipak roditelji razviju kod djeteta. Tako da, ako vidite dijete koje je uspješno u tome, znajte da iz njega stoji njegov roditelj koji ga je više puta poticao u tome i pokazao vlastitim primjerom.
Sve je u vašim rukama, pa i taj dio.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj