Katkada se dogodi da primijetimo kako naša susjeda, rođaka, sestra, prijateljica ili već netko radi nešto krivo, iz naše perspektive i dobijemo poriv da je ispravimo i kažemo kako mi mislimo da bi to trebalo uraditi.
Dešava li vam se to da vidite i znate da to neće dobro završiti i jednostavno morate upozoriti nekog da ne radi tako i ne djeluje tako, da ste vi već to isprobali i nije bilo dobro, te je bolje da ne radi tako. Ispričate svoju priču i upozorite da je bolje da tako ne radi a ta osoba se naljuti na vas. Kaže vam da se ne miješate i da ne gurate nos gdje mu nije mjesto.
Vi imate najbolju namjeru, no to se pogrešno protumači.
Zato je važno da znate kome dijeliti savjete a kome nikako ne.
Dva važna pravila su:
1. Ako vas nitko ništa ne pita, ne miješajte se nikada. Baš nikada!
2. Samo ako vas pitaju i traže savjet, onda dajete. A i tada provjerite pitanjem: Želiš li moj savjet? I nakon toga nemojte očekivati da će vas poslušati. Očekivanje će vas razočarati.
Pravila nisu teška za zapamtiti ali ih je nešto teže primjenjivati zato što većina nas koji imamo iskustva na nekom području, želimo pomoći drugima da im se ne dogodi neki gaf. No, ti drugi kao da to žele jer valjda nemaju dovoljno iskustva te jednostavno imaju poriv da to odrade onako kako to oni misle a ne mi.
Oko toga se ne bismo trebali živcirati zato što većina ljudi uči na vlastitim greškama, a samo nekolicina mudrih na greškama drugih. Tako je i kod djece.
Pustite li dijete da barem jednom napravi grešku, prije će naučiti. To što vi mislite da ćete ga upozoravajući i braneći da proba, naučiti kako treba pravilno, griješite.
I vi ste probali i zapamtili za vijeke vjekova, zar ne? Zato i znate tako dobro.
Jednako tako je i sa susjedom i prijateljicom koju vidite da krivo odgaja dijete ili radi neke greške u koracima u odgoju i imate poriv govoriti joj da tako ne treba i da radi drugačije, da to neće biti dobro, a ona umjesto da vas posluša, naljuti se na vas i radi po svome.
Važno je naučiti ne gurati nos tamo gdje nas ne traže, ne pitaju i ne zamole.
Mi u stvari ne znamo čitavu priču te osobe. Znamo samo onaj djelić priče koji nam ta osoba dozvoli pokazati. Iz tog ograničenog iskustva ne možemo mudrovati ako nas se ne pita.
Ne znamo ni kako je ta osoba bila odgajana, koja uvjerenja ona ima o odgoju i kako je ta osoba sa svojim partnerom dogovorila da će odgajati dijete. Meni čitavu situaciju olakšava i ona priča da je dijete biralo baš takve roditelje. Što znači, ne mene i moju mudrost, nego njih baš takve i njihovu mudrost. Stoga i trebam otpustiti ispravljati svijet i učiniti ga onakvim kakvim ja mislim da bi trebao biti.
Kakav bi svijet bio da je baš sve onako kako mi to želimo? Zar ne bi bio jednoobrazan? Svi bi bili kao mi.
Ovako, ima različitih ljudi, različitih načina djelovanja i ponašanja pa i različitih tipova odgoja djece. Ne mora značiti da je ovaj mojj jedini i najbolji. Možda baš ja naučim nešto iz toga iako mislim da oni ne djeluju kako treba.
Što više zabadamo nos u tuđe živote, naš nos je veći. Svi znamo što znači simbolika velikog nosa – laganje. Znači, kao da lažemo sebi da je samo naša istina jedina ispravna istina. Lažemo sebi da samo mi znamo najbolje. Lažemo sebi baveći se tuđim problemima iako imamo dovoljno svojih.
Što više gurkamo nos u tuđe probleme, kao da ignoriramo vlastite.
Ne kaže se bez veze da očistimo najprije pred svojim vratima, pa tek onda pred tuđima. Kad istinski počnemo raditi na sebi i svojim problemima, nećemo se stići baviti tuđima.
Zato i gurkaju nos u tuđe oni koji ne žele pogledati sebe i svoje probleme.
Druga metafora je kada ukazujemo prstom na druge, preostali prsti ukazuju na nas i naše probleme. Jedan prst prema drugima, a barem 3 prema nama znači da su naši problemi 3 puta veći, inače ne bismo primijetili tuđe. Zato se i trebamo baviti svojima a ne tuđima. No, rijetki to shvaćaju. A i katkada se bavimo tuđima samo da pobjegnemo od naših koji nas opterećuju i pritišću, kao da se utješimo da ih i drugi imaju kako bismo sebi olakšali. Time ih ne rješavamo nego samo olakšavamo i to privremeno.
Važno je da shvatimo da ni Bog ne može spasiti sve ljude, pa tko smo mi da spašavamo sve druge i pametujemo drugima kako moraju i trebaju. Ako ne damo određenu vrstu slobode da sami isprobaju, na kraju će nas zamrziti jer se previše petljamo u njihov život.
To je kao u priči o ocu i sinu koji se voze u vlaku. Dječak promatra kroz prozor i svako toliko oduševljeno i vrlo glasno poviče kada ugleda nešto izvana – „Tata, tata vidi oblake! Tata, tata vidi kakve su zgrade vani! Tata, tata vidi drveće!“
I tako sve glasnije i uzbuđenije, dok otac sve to odobrava glavom i ni u jednom trenutku ga ne utišava kako njegov sin ne bi remetio mir u vagonu i ometao druge putnike.
S druge strane sjedi starica koja ih promatra i svašta nešto razmišlja. Pita se kako ga otac ne upozori da se stiša i da ne smeta, razmišlja o kulturi pa čak i o postupcima oca koji to odobrava.
Kako je vrijeme prolazilo, a sin se nije stišavao, a ni otac ga nije upozorio da se stiša, starica odlučuje preuzeti stvar u svoje ruke te će sad ona podučiti oca.
Kaže ona njemu: „Oprostite, jeste li razmišljali da sina odvedete liječniku?“
A otac će njoj: „Upravo se vraćamo do liječnika. Znate, sin mi je bio slijep od rođenja, a ovo je prvi dan otkada vidi.“
Nikada ne pretpostavljajte da znate nečiju priču jer ne znate sve. Znate samo djeličak.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!