Posljednjih nekoliko godina većina obitelji stavlja dijete u centar, dozvoljava djetetu da odlučuje i bira što će se jesti i raditi, koju odjeću će nositi i ide se do te mjere da većina djece nema ni osjećaj vrijednosti koliko nešto košta i vrijedi ali kako njihovi vršnjaci to posjeduju ili pak je medijski aktualno, onda je važno da i ono ima.
Vrši se medijski pritisak na roditelje da dijete treba posjedovati sve što je moderno a kako je dijete prisutno u virtualnom svijetu od malih nogu, prate se trendovi te i dijete vrši pritisak bez obzira koliko to nešto košta.
Tako će već beba dobiti markirana kolica iako još nije svjesna svega toga. Ili odjeću i obuću visokih cijena jer je to trenutačna moda. Kako dijete odrasta, pretjeruje se i u igračkama, igricama pa i u svemu ostalome. Iako se tu doista ne radi o zadovoljavanju potreba već hiru, svejedno se dijete uči pogrešnim vrijednostima te se roditelji s vremenom čude kud sve to ode u pubertetu i adolescenciji.
S druge strane se ne njeguju dovoljno obiteljske vrijednosti kao ni dužnosti i obaveze koje dijete ima unutar obitelji. Stavljajući dijete u centar obitelji ne učimo ga tko je vođa obitelji kao ni kome treba dati poštovanje ili pak čijem se vodstvu prepustiti već dopuštamo djetetu da donosi odluke za koje još nije ni zrelo a ni ne razumije još uvijek što je za njega dobro a što nije.
Iz generacije u generaciju učenika primjećujem kako se gubi uloga djeteta u obitelji i dijete pozicionira na mjesto koje mu ne pripada. Nije da djetetu ne godi ta uloga, naročito što njegov razvoj počinje razvojem ega te mu paše kada se sve vrti oko njega. No, baš zato je za roditelje važno da se educiraju i znaju koje su njihove dužnosti i obaveze u odnosu na dijete i obrnuto – čemu bi sve dijete trebalo podučiti prije nego li preuzme odgovornost za odlučivanje unutar obitelji.
Da bi dijete bilo spremno donositi važne odluke vrlo je važno da ga se najprije nauči cijeniti autoritet te naučiti da razvije poštovanje prema svojem vodstvu – roditeljima. Ako se roditelji spuštaju na tu razinu da dozvoljavaju djetetu da ono odlučuje umjesto njih, znači da postaju žrtve tog djeteta, odnosno uče dijete da ne treba cijeniti autoritete već da će biti onako kako ono želi. Sve mora biti po želji djeteta.
Slati dijete u svijet s takvim stavom, a da ono ne nauči slušati i slijediti autoritete koji imaju životnog iskustva, koji imaju više znanja i sposobnosti je suludo.
Kako očekujete da će vas dijete poštovati ako ga tome niste podučili?
Kako očekujete da će dijete imati povjerenja u autoritete ako ga niste podučili da stekne povjerenje u autoritete?
Kako očekujete da će dijete preuzimati odgovornost za svoje odluke ako nema iskustva u tome i nitko ga nije podučio tome?
Kako očekujete da će dijete znati što je za njega dobro i koje su potrebe prioritet kada se ono vodi svojim željama?
Svako dijete će htjeti ostajati dugo budno i igrati igrice jer ono to tako želi, no je li to dobro za njega i hoće li to dobro utjecati na njegov razvoj, to je drugo pitanje. O tome trebaju voditi računa odrasli autoriteti a ne dijete koje zna samo da ono nešto želi a o posljedicama nema iskustva ni znanja.
Svako dijete će htjeti nametnuti svoj ritam dinamike unutar obitelji vodeći se pritom onime što je čulo na medijima ili su mu rekli njegovi vršnjaci, no je li to doista dobro za njega, o tome trebaju voditi brigu njegovi roditelji.
Gubitkom uloge unutar obitelji a to je da dijete najprije treba naučiti slijediti i vjerovati svojim autoritetima, zatim da trebamo sačekati da se razvije dječji mozak, da podučimo dijete različitim fazama kroz koje prolazi, da emocionalno i intelektualno sazri kako bi polako bilo spremno preuzimati odgovornost za loše odluke i na njima naučilo što je ispravno. Znači, potrebno je i određeno životno iskustvo.
S druge strane, vjerujem da većina roditelja nije ni svjesna koliki teret stavlja na leđa djeteta kada mu dopušta da odlučuje o svemu te time kasnije krivi za neiskusne i pogrešne odluke. Krivnja je kod mnoge djece prisutna emocija koju roditelji na njih prenose iz potpunog neznanja.
Ako pak ste roditelj koji i sam teško donosi odluke, to može biti jedan od razloga zašto prepuštate djetetu da ono nezrelo donosi odluke ili odrasta prije vremena. Samo zato što ni vi niste spremni preuzeti odgovornost vođe u obitelji, prepuštate djetetu nešto što nije njegova uloga te mu time kradete djetinjstvo.
Pustite dijete da bude dijete te da odrasta u igri i bezbrižnosti a na vama je da ga vodite kao sigurni i pouzdani vođe na koje se ono može osloniti. Tako će dijete razviti sigurnost i povjerenje u vas a s vremenom vas poštovati i cijeniti kao vrsnog autoriteta. I to ne silom, već ćete svojim djelima dokazati da ste vrijedni poštovanja.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditelje i osobni razvoj