Baš sam tužna kada čujem roditelje koji se žale na svoju djecu i okrivljavaju ih da su ovakvi ili onakvi, da nisu dobro odgojeni ili da nisu zadovoljni svojim potomcima.
Zar to nije tužno?
Tko je rodio tu djecu? S kim su odrastala? Tko ih je odgojio? S kim provode najviše vremena? Koga gledaju i slušaju? Od koga uče? Tko su im uzori? Tko ima najveći utjecaj na njih? Tko je odgovoran za njih?
Nije mi jasno kako roditelji ne povezuju da su djeca njihova, ne samo po srodstvu već i po odgovornosti. Svaki je roditelj odgovoran za svoje dijete sve dok mu ne usadi osjećaj odgovornosti za sebe i sve dok dijete ne počne samostalno sebe uzdržavati.
Što više razgovaramo s djecom, objašnjavamo, pokazujemo primjerom, ohrabrujemo dobra ponašanja, ispravljamo „pogreške“, motiviramo i inspiriramo…
Što više energije ulažemo u njih, to će nam rezultat biti bolji a svi zadovoljniji.
Znam da su životne okolnosti i tempo života takvi da ne stignete sve što biste voljeli. No, prioriteti su ipak na prvom mjestu.
Postavlja se pitanje – što su vaši prioriteti – djeca i obitelj, posao, prijatelji, rodbina, kućanske obaveze, sapunice i vijesti,…? Što je vaš prioritet?
Odredite sebi prioritete i uskladite svoje ponašanje.
Roditelju kojem je dijete prioritet UVIJEK će naći vremena da mu razjasni što treba, da odgovori na pitanje, da se mazi, pomogne oko zadaće, ode u šetnju ili što god a da je za djetetovo dobro.
Takvi roditelji najčešće odgajaju pristojnu i odgovornu djecu. Takvi se roditelji ni ne žale na svoju djecu već traže pomoć u svome odgoju ili pomoć za svoju djecu.
Ako vam nije dijete prioritet, onda prihvatite da će mu netko drugi morati pomoći oko svega onoga što dijete treba naučiti. To će biti mediji, usputni ljudi, prijatelji…tko god jer vas nema kada vas dijete treba. Tko je odgovoran za to u što se dijete pretvara? Vi, dragi moji. Vi, jer vas nije bilo. Vi jer niste bili dostupni kada ste mu trebali. VI, jer niste podučili dijete onome što je VAŠA obaveza i dužnost.
Dijete netko treba podučavati! I to je vaš zadatak! Vaš je zadatak i tko će biti odgovoran za dijete kada vi niste prisutni.
Ne žalite se na dijete. Ono se snašlo kako je god znalo i umjelo zato što vi niste bili dostupni uz svu današnju tehnologiju.
E, to je meni žalosno!
Žalosno je i to što se upravo takvi roditelji žale na svoju djecu i ne traže pomoć niti ne vide svoju odgovornost u cijeloj priči.
Tužno je to!
Najsmješnije je to da će personalni i odgovorni roditelji odgajati takvo dijete, a impersonalni upravo takvo jer dijete gleda i uči. Prihvaća onakav obrazac ponašanja pod normalno koji gleda svakodnevno. Rutinski ga usvaja.
Tek kada odraste i ima svoju djecu, tek tada donosi odluku da ne želi biti kao svoji roditelji ili se prepusti i odgaja kao što je i sam odgajan.
Do šeste godine života dijete nesvjesno pokupi hrpu obrazaca ponašanja i prilagođava ih okolnostima. „Pokupi“ ih od roditelja ili osoba s kojima živi i boravi najviše.
I onda se isti ti roditelji žale na djecu. Kakva su to postala, kako se ponašaju i slično. Djeca su vaša mala kopija, vaša mala ogledala. Naročito ako odobravate neka neprihvatljiva ponašanja, njima dajete znak da ste zadovoljni. Puno toga neverbalnim načinom odobravamo. Nereagiranje djeca shvaćaju kao jednu vrstu odobravanja. To što ne čujete kada vam se obraćaju, ni oni ne čuju vas kada se vi njima obraćate.
I slično.
Ako želite dobro dijete, neka vam ono bude prioritet.
Ako se žalite na dijete, mijenjajte svoje ponašanje i postanite bolji uzor.
Ako ništa ne poduzimate, i to nešto djetetu govori – dobar sam takav kakav jesam.
Ako prezaštićujete dijete, odgajate nesigurno dijete uvijek ovisno o tuđem mišljenju.
Svaki vaš način reakcije, priča svoju priču.
Pričajte onu priču koju želite da i dijete priča.