Možda je vaša najbolja namjera u odgoju djeteta da mu skratite muke učenja.
Ili namjeravate djetetu pomoći da brže nauči i shvati što prije.
Namjeravate mu objasniti da ste vi tako pokušavali i vama nije išlo, pa mu sada pokušate objasniti da ono tako ne radi jer to se tako ne radi nego drugačije, valjda vi znate bolej od njega. No, dijete nema to iskustvo. Vi imate.
S kojom namjerom nešto radite?
Zbog čega vam je važno da djetetu kažete to što mu želite prenijeti?
Zašto počnete nešto „popravljati“ na djetetu?
Zbog čega ispravljate pogrešne postupke djeteta?
Koja je vaša namjera u tome što započinjete?
Osvijestite sebi namjeru s kojom nešto radite.
Roditelj često ima najbolju moguću namjeru kojom želi djetetu pomoći u nečemu, no to bude pogrešno shvaćeno ili u nekom trenutku krene po zlu i tada zaboravlja namjeru koju je imao i krene raspravljanje, uvjeravanje a katkada i vrijeđanje.
Dobra namjera pada u vodu jer nije pala na plodno tlo.
Baš je zbog toga važno osvijestiti dobru namjeru koju imate i uskladiti svoje djelovanje s njome.
Namjera je nečija zamisao koju je odlučio sprovesti u djelo.
Kažu da je put do pakla popločen dobrim namjerama.
Gdje je krenulo po zlu? Kako to da po putu ispadne pogrešno?
Imamo najbolju moguću namjeru, no ispadne najgore moguće.
Kako je to moguće?
Kada dijete nešto radi, pokušava po prvi puta a vi to gledate sa strane, vama je jasno da to neće ispasti kako treba jer ste sami isprobali postupak i iz iskustva znate da se to tako radi. Dijete to ne zna. Ono je u procesu učenja i ne shvaća da je postupak koji radi pogrešan. To mu je možda tek prvi pokušaj i tek treba naučiti kako treba, a kako ne. Najbolja namjera koju roditelj u tom trenutku ima je da skrati djetetu muke i (po)kaže kako je najbolje da ono to učini. Ima djece koja će iz prve poslušati roditelja i učiniti tako. Ima djece koja neće poslušati roditelja i trebat će svoje iskustvo da nauče jednom za svagda kako se to radi.
Je li po tome ovo drugo dijete zločesto? Ili samo želi učiti na svojim greškama?
Kako se roditelj u tom trenutku drži svoje namjere da djetetu skrati muke, ne shvaća da dječje odbijanje znači da dijete želi učiti na svojim greškama a ne na tuđim.
Koliko puta roditelji uče na tuđim greškama?
Koliko često općenito ljudi uče na tuđim greškama?
Najbolje greške su nam one kroz koje smo sami prošli. To čak ni ne nazivamo greškama nego odličnim iskustvom. Toliko dobrim da kada jednom naučimo, za svagda shvatimo i svladamo gradivo.
Uči li se doista na tuđim greškama?
Kada dijete želi proći kroz svoje iskustvo, zapitajte se je li za njega dobro da samo isproba ovo ili da mu pomognem svojim iskustvom?
Ako dijete sebi ne nanosi direktnu štetu ili nema mogućnosti da se kroz to iskustvo ozlijedi, tada mu dopustite da stekne svoje iskustvo.
U situacijama kad se dijete približava peći, kada hoće vidjeti s koje visine može skočiti, kada provjerava svoju hrabrost gurajući ruku nekoj divljoj životinji, približava se cesti i slične opasne po život situacije, na roditelju je da dijete zaustavi, upozori, objasni posljedice i nastoji riječima spriječiti od mogućih posljedica.
Dobra namjera roditelja je da zaštiti dijete u opasnim situacijama.
No, dijete kroz dan proživljava mnoge bezopasne situacije u kojima mu je potrebno iskustvo kako bi u sličnim situacijama znao reagirati.
Treba li roditelj u takvim situacijama sprečavati dijete od posljedica? I ne baš.
Dozvolite djetetu da stječe svoje iskustvo u situacijama u kojima nema opasnosti za dijete. Pokušajte kasnije popričati s djetetom i navesti slične situacije u kojima može primijeniti ovo iskustvo. Tako stvarate u glavici djeteta povezivanje sličnih situacija. Manje dijete tek uči povezivati iste i slične situacije u svojoj glavici. Vašim navođenjem će naučiti.
Vaša dobra namjera u ovakvim situacijama je pomoć djetetu da na osobnom iskustvu poveže slične situacije s ovim iskustvom. To neće moći ako iskustveno ne doživi barem jednom.
Znači, moja najbolja namjera da vam objasnim da kao roditelj ne trebate štititi dijete od apsolutno svih životnih situacija već baš naprotiv, dozvolite djetetu da stječe svoje iskustvo kroz bezopasne situacije a vi mu kroz razgovor objasnite potencijalne opasnosti kada jednom u budućnosti dođe do toga. Ne radite to tako da dijete uplašite već upozorite. Vaša dobra namjera u ovoj situaciji je podučavanje na temelju iskustva koje je dijete steklo.
Najbolje se uči na vlastitim greškama no ne živimo dovoljno dugo da ih sve sami isprobamo. Zato nam koriste iskustva drugih. No, ako ćemo živjeti život ispod staklenog zvona tako da nam drugi pričaju svoja životna iskustva ili čitamo o njima, tada mi ne živimo život i nemamo spoznaje o životu. Trebaju nam osobna iskustva!
Razmislite u svakoj situaciji posebno koja je vaša roditeljska namjera i uskladite svoje djelovanje s njome. Nemojte prezaštićivati dijete jer od toga nema koristi niti dijete a ni vi. Pokušajte katkada pustiti dijete da se „opeče“, omogućite mu stjecanje osobnih iskustava kroz vlastite greške i vjerujte u višu silu da zna što radi.
Čak i vi sami tako djelujete u životu, a djeca uče promatranjem. Dijete vidi vas da preživite greške, pa želi preživjeti i svoje, koje su u tom slučaju puno manje od vaših.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!