Učiteljica sam koja radi u školi i kada pričam o nečemu, nije to samo na osnovu iskustva s vlastitom djecom, kojih imam dvoje već na osnovu svakodnevnog iskustva u razredu u kojem radim s dvadesetak djece i u razgovoru s ostalim kolegicama.
Naime, dešava se da se osnove kulture ponašanja gase samo zato što roditelji, odgajatelji i učitelji ne inzistiraju na tome dok je s druge strane život organiziran tako da dijete nema ni prilike pokazati i živjeti kulturno ponašanje.
Ako idemo na kazališnu predstavu u Centar za kulturu u Čakovcu, dijete pa ni roditelji nemaju osjećaj za dres koji bi bio primjeren za odlazak na takvo mjesto. Većina djece pita smiju li ponijeti jelo i piće jer su navikli da se u Cinestaru jede i pije. I ne samo da se jede i pije, nego se možeš gađati kokicama ili rasipati ih po podu i nitko ti neće ništa reći nego će počistiti za tobom.
Jednako je s odlascima u muzej. Nemaju osjećaj da tiše razgovaraju, vole sve dirati, obavezno nose vodu a neki iz ruksaka bez problema izvade hranu i jedu tijekom razgleda.
Sve ovo mi učitelji u školi radimo s njima ali izlasci na ovakva mjesta su vrlo rijetki a i tada to znaju biti manifestacije „otvorena vrata“ poput Noći muzeja gdje se ne kontrolira što sve ljudi rade.
Nekako se kultura počela urušavati stilom i načinom življenja.
Mi smo škola u kojoj više nema školskog zvona i moram priznati da je to odlično ali…
Neki prvašići i drugašići ne znaju gledati na sat i teško im je objasniti bez zvona da trebaju ući u razred jer će nastava početi. Jednako tako mnoga djeca ustaju bez pitanja i izlaze iz učionice. Pri odlasku u knjižnicu nikako da nauče ponijeti iskaznicu. Očekuju da nije neophodno.
Nedavno sam čak doživjela da je učenik jeo tijekom nastave i da mu nije jasno (vjerojatno ni dan danas) što je loše u tome kada je njemu dosadno da izvadi hranu i jede. Osim toga može i jesti i slušati.
Pomislit ćete da je do učiteljice ili možda do roditelja, ali ja vam mogu reći da dijete od 8 godina ima puno više argumenata za to da to čini nego li sam ja imala argumenata da se to ne radi i da postoji vrijeme za to.
Zbog čega je nepristojno jesti za vrijeme nastave ako on bolje sluša kad jede jer jede doma pred TV ekranom i računalom i bolje mu ide, a ako ne jede je živčan?
Prolazite li hodnicima škole, u vrlo rijetkim situacijama će vas učenici pozdraviti a na žalost ako su tu i neki od roditelja, mnogi od njih više nemaju tendenciju pozdravljati druge učiteljice osim svoje.
Svaka od nas učiteljica a vjerujem da i odgajatelji u vrtiću rade na tome da djecu podučimo osnovnoj kulturi ponašanja i većina onog što primjenjujemo svakodnevno, zaživi. Uvjerena sam da i roditelji uče tome svoju djecu ali u praksi sve pada u vodu.
Javni prijevoz je nestao osim u većim gradovima i mladi nemaju više običaj i praksu ustajati starijima. Tu i tamo se nađe neka rijetka vrsta koja to i dalje čini i osjeća se lijepo jer je učinila dobro djelo dok svi ostali misle da je to glupo i spada im u moranje koje im se najradije ne čini te tako i izgledaju ako ti slučajno ustanu.
Većinu djece roditelji autima dovoze do vratiju škole kako se ne bi mučili hodati i onda se dogodi kada hodamo u udaljenije dijelove grada da su im jezici do poda ili pak izjavljuju da im je to u 8 godina života prvo veće hodanje i neka pozovem autobus da se ne muče više.
Što to radimo našoj djeci?
Kulturno ih zapostavljamo a oni jadni ni ne shvaćaju koliko su uskraćeni za fine manire i kako lijepu energiju ti fini maniri nose za sobom.
S druge strane, uništavamo to mlado tijelo puno energije time što im uskraćujemo fizičko kretanje čineći za njih i više nego li je to zdravo za njihovo tijelo.
Što se tiče stila oblačenja, on odavno više nema smisla. Od šminkanja u školu, potrganih traperica, majica na bretelice, bojanja kose i pramenova već od 8 godina, tetovaža, pirsinga i tko zna koječega još.
Na sve to malo po malo gledamo kroz prste i onda se dešava da te vrlo rijetki primjerci djece pozdrave i lijepo je i njima i tebi. Tu i tamo te zaustave i pristojno razgovaraju i čitav dan ti je uljepšan. U situacijama u kojima vidiš da je dijete primjereno obučeno ili da s tobom razgovara s poštovanjem a ne da ti se obraća s „ti“ iako bi mu baka mogla biti, shvatiš da smo uništili jednu predivnu kulturu ophođenja i ponašanja i uveli kulturu hejtanja u virtualnom svijetu a u stvarni svijet prenijeli da smo sa svima na „ti“ jer smo kao prisniji dok se tako ne ponašamo. S prisnijom osobom bi razgovarao, pitao kako je i kako su njeni.
Možda ispada ovaj članak poprilično konzervativan, a možda sam i ja u godinama kada očekujem nemoguće ali moram priznati da mi nije jasno zašto pokopati ponašanja koja su odlična a prakticirati nešto što nema veze sa zdravim mozgom.
Želim vam puno sreće, a ako zapne, tu sam.
Vaša Anita V.