Nema toga što dijete ne bi voljelo isprobati.
Nema te stvari koju ne bi htio dodirnuti ili pokušaja kojeg ne bi htjelo iskušati.
Kako im je većina što postoji nepoznato, zapravo se radi o istraživanju koje dijete radi. Istraživački uči o svijetu i stvarima oko sebe. Sve što ne možemo samo istražiti, to će pitati roditelje ili starije. I to sve dok ne sazna ono što ga zanima.
Nekim je roditeljima to prenaporno.
Već su toliko puta objasnili, a dijete još ispituje.
Što mislite zašto to radi?
Da vas isprovocira? Da vas naljuti? Zato što ima nešto protiv vas?
Ili pak to radi jer mu još uvijek nije jasno pa želi istražiti. Kada mu jednom bude jasno, tada će prestati ispitivati.
Znate kako ćete znati da je djetetu jasno?
Počinje samo pričati priču koju je doznalo. Počinje drugima objašnjavati ono što zna. Čak počinje i vama objašnjavati to isto što se vi njemu objašnjavali.
I da, vama je to dosadno?!
Genijalcu nije jer tako uči.
Zar i vi ne učite tako?
Ispitujete i istražujete sve dok vam ne bude jasno, a nakon toga prepričavate i objašnjavate, da ne kažem „davite“ druge onime što ste naučili.
Tako se uči.
Tako i dijete uči.
No, roditelj ne razumije da je to način učenja te smatra da je dijete davitelj koji ga želi ugroziti ispitivanjem.
Ne tješi ih uopće činjenica da se radi o vrlo inteligentnoj i mudroj djeci.
Pokazalo se da su takva djeca napornija svojim pitanjima, kako roditeljima tako i edukatorima, u vrtiću i školi.
Što nam je za činiti?
Mijenjati inteligentno dijete u neinteligentno? Suludo.
Ne mu dati potrebne informacije?
Govoriti djetetu da „Šuti i ne davi!“ ili da je „Naporno i dosadno s tim ispitivanjem.“?
Takvim porukama će dijete primiti poruku da ne treba ispitivati i zamislite, prestat će vam to raditi.
Znate zašto?
Zato što vas bezuvjetno voli i zaista vas iz ljubavi ne želi opterećivati.
No, time gubi i dijete a i vi.
Jer takva djeca se više nikada neće usuditi raspitivati jer će misliti da su davež svojim pitanjima.
Znate one odrasle ljude koji počinju rečenice, „Oprosti što davim“ ili „ne želim biti naporna ispitivanjem“? To su ljudi koje su uvjerili da su naporni i prestali su pitati, pa se čak i za najobičnija pitanja ispričavaju. Žalosno, zar ne?
Znači, mijenjamo svoj stav i pogled na situaciju i osobu.
Prihvatimo da je pred nama inteligentno dijete i to je to.
Zatim, pokušamo odgovoriti na svako moguće i nemoguće pitanje ili naučimo dijete kako da smo dođe do odgovora, gdje da ih potraži, kako da ih izgugla i nađe u enciklopedijama.
Stvorite sebi širu sliku.
Gledajte u budućnost.
Vaše će dijete biti istraživač pa je na vama da ga tome podučite.
Uvijek će se pitati KAKO je nešto nastalo a ne samo za što se koristi.
Takva djeca znaju biti izumitelji i istraživači, mali genijalci.
Takva djeca pomažu da svijet ide naprijed.
Ne ubijajte ga u pojam svojim ‘ne znam’, ‘pusti me’, ‘nemam pojma’….
Radije koristite riječi ‘ja ne znam, ali znam gdje možemo naći’, ‘potraži odgovor i javi što si saznao’…
Sve je to za dobrobit djeteta i namjera kojom to radi je čista znatiželja i istraživanje.
Njegujte tu osobinu. Neka istražuje svijet, neka uči i neka zna gdje potražiti odgovore.
Nije to naporno!
To je genijalno!
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.