Kada pričamo o vremenu, svatko će od nas dati svoj sud koliko mu vrijeme znači. Nekada nam je jedna minuta cijela vječnost, a nekada preleti za tren. Kada biste morali držati u ruci neki užareni predmet, vjerojatno bi minuta bila čitava vječnost. No, kada vrijeme provodite uz voljenu osobu, minuta preleti za tren.
Ovisno o okolnostima i situacijama, ovisno o onome kako se osjećamo tijekom toga, vrijeme mjerimo više nekim unutarnjim mjeračem.
Tako možemo reći i za godinu dana – nekome je to dugi period, a nekome je proletjelo. Oni koji su u tih godinu dana prolazili kroz neku kalvariju, kroz bolest ili liječenje, sigurno im je trajala čitavu vječnost.
Dok je nekima proletjela jer su vrijeme provodili u planiranju vjenčanja ili divnih životnih događaja.
Prije godinu dana sam u Varaždinu držala radionice za roditelje i djecu u nadi da će biti posjećene jer nudim ono što je korisno svakom roditelju i djetetu. Bilo ih je ukupno 3. Na prvoj je bila posjećenost od 10-ak roditelja s djecom, na drugoj osmero ljudi (uglavnom mojih prijateljica i poznanica, rođaka s djecom) dok je na posljednju radionicu došla jedna majka s tinejdžerkom.
Moja želja da svoje znanje prenesem drugima je bila toliko velika da sam toj majci i djevojci održala 1 i pol sat predavanja s puno žara i strasti želeći dati što više i objasniti sve što znam. Nije me brinulo što me slušaju samo njih dvije. Bila sam sretna što imam mogućnost uopće nekome pričati i istovremeno zahvalna što me žele slušati.
Nakon radionice je majka komentirala kako joj je žao što me drugi nisu došli poslušati, opravdavala je sve one koji nisu bili tamo. Meni u tom trenutku to nije bilo važno. Imala sam njih dvije.
Kako su mi troškovi bili veći od prihoda, bila sam prisiljena prestati raditi radionice u Varaždinu.
Godinu dana kasnije, situacija se potpuno promijenila. Predavanje je rasprodano u svega desetak dana. Ista dvorana je popunjena do posljednjeg mjesta.
Nisam ja u tih godinu dana doma spavala i čekala da se to dogodi. A ne!
Entuzijastično sam radila i dalje, pričala sve što znam, radila radionice i predavanja onima koji me žele slušati, u gradovima u koje me zovu. Pisala i dalje za portale, snimala za svoj kanal, educirala se i dalje, investirala u sebe.
Vjerovala sam u sebe i u to da će jednog dana doći do toga da će drugi shvatiti da imam nešto dobro za njih i doći me poslušati. Bilo je vremena kada sam posustajala, ali ne i odustajala.
Hvala svim „mojim“ ljudima na podršci i vjeri u mene.
U mojoj viziji su dvorane pune zainteresiranih ljudi koji dolaze čuti ono što znam i što im želim prenijeti jer meni koristi u životu u radu s mojom djecom i učenicima.
Zašto vam sve ovo pišem?
Čime god da se bavite, vjerujte u sebe i ne odustajte tako lako. Imajte svoju viziju i gurajte naprijed iz dana u dan. Godinu dana u guranju vizije je puno, no prođe. Napredak bude vidljiv samo ako ne odustanete. Neka odustajanje ne bude vaša opcija. Nije bila ni moja.
Radije birajte druge putove, druge načine, tražite nove mogućnosti, okružite se podrškom i educirajte se usput. Isplatit će se!
Potražite na internetu osobe koje su vjerovale u svoje vizije. Pročitajte kakav su put imali. Svima im je bilo trnovito u početku. No, nisu odustajali. Zbog njih danas imamo žarulju, auto, avion, telefon, internet, knjige, TV i sve što postoji.
Vjerujte u sebe i znajte da će godine proći, nekome sporije a nekome brže, no rezultati će ostati. Doći će dan kada će i vaša vizija postati stvarnost drugima, a ne samo vama.
Tu sam ako zapne i ako vam zatreba podrška. Znam i razumijem kako vam je.