Nismo ni svjesni da se gubitak odnosa s vlastitim djetetom polako ušuljao u našu obitelj. Nije nastao preko noći. I nije ključna bila jedna situacija. Sve je to išlo mic po mic dok jednog dana shvatite da više ne razgovarate kao prije, da se više ne mazite kao ranije, da vam se dijete više ne povjerava kao nekada.
I što sada?
Kako zaustaviti takvo što na vrijeme?
U užurbanom načinu života, u borbi za egzistenciju, u stresnoj svakodnevici, ljudi ne shvaćaju da sve manje vremena posvećuju obitelji, obiteljskim vrijednostima, kvaliteti međusobnih odnosa ali stignu svaki dan pogledati vijesti, pratiti događaje iz zemlje i svijeta i trude se biti u tijeku s aktivnostima o mjestu u kojem žive.
Da, to je važno jer će drugi pomisliti da ste neznalica ako ne pratite vijesti i ne čitate novine.
No, što će vaše dijete pomisliti ako niste u tijeku s aktivnostima u njegovom životu, koga to briga. Kome će se dijete povjeriti kada dođe iz škole a na TV-u su taman vijesti za vrijeme kojih u kući mora biti mir i tišina?! Tko će riješiti sitnicu od problema koju ima vaše dijete? I kada vam se konačno povjeri, tada mu vaš komentar kako se zamara glupostima i nebitnim stvarima samo daje do znanja da su vijesti kojima pridajete veći značaj važnije od njega, vašeg rođenog.
Hoće li vam drugi put doći i reći tu svoju nebitnu sitnicu? – Niti slučajno!
Možda to činite nesvjesno, ali dijete je zapamtilo vaš postupak i drugom prilikom vas više „neće smetati“.
To je greška broj jedan.
Idemo na grešku broj dva.
Osuđivanje.
Dijete konačno skupi hrabrosti da vam kaže što ga muči i vi počnete s osuđivanjem. Osuđivanje u smislu da djetetu jasno dajete do znanja da se ne slažete s njim i njegovim ponašanjem. Smatrate da nije trebao tako kako je djelovao nego je trebao na vaš način. I krenete u priču kako bi bilo bolje.
Može li dijete išta učiniti u tom trenutku? – Ne može. Prekasno je. Već je napravio kako je napravio.
Posljednje što u tom trenutku djetetu treba je osuda. Tada će se osjećati još i lošije.
Prišlo vam je jer treba podršku a sve je krenulo u pogrešnom smjeru. Kasnije i sami to uviđate, ali vam nije jasno gdje ste pogriješili. I opet – greška iz neznanja.
Greška broj tri – prodika ili poučavanje s mnogo riječi.
Krenete s pričom, primjerima, mogućnostima, pri tom se sjetite sebe iz tog doba pa i to spomenete i na kraju više ne znate koja je tema bila.
Ponekad zagrljaj govori više od riječi. Ponekad je dovoljno reći samo „Razumijem“ a ne bujicu bespotrebnih riječi. Morate sami odvagnuti kada što treba. Najčešće je zagrljaj najbolji jer dijete treba vas a ne vaše priče, treba razumijevanje a ne prodiku.
Greška broj četiri je kritika.
Mogli bismo reći da je slična osuđivanju, ali vjerujte da je moćnija i ureže se u pamćenje. No, definitivno je u trenutku kada vam dijete prilazi s problemom sasvim suvišna i bespotrebna. Spada u negativne načine podučavanja i po meni nije uopće potrebna u podučavanju. Prečesto se koristi i najčešće sugovornika „ubija u pojam“. Upotrebom kritike ćete definitivno postići to da se vaše dijete osjeća još jadnije nakon razgovora s vama i sve udaljenije od vas.
Ima još toga. Ima hrpa onoga što bih još mogla pobrojiti kao greška u komunikaciji, no nije mi cilj ukazivati na greške nego vam pokazati kako je došlo do narušavanja odnosa između vas i djeteta.
Počelo je puno prije nego se odnos ohladio. Počelo je s nekoliko pogrešnih situacija koje ako ne ispravite na vrijeme, idete u pogrešnom smjeru.
Niti išta nastaje preko noći niti će nestati preko noći. Odnos se gradi, na odnosu se radi, na greškama se uči ali potrebno ih je osvijestiti jer tek tada ih možemo i ispraviti.
Stoga, dragi moji roditelji UVIJEK imajte na umu da dijete dolazi k vama prvenstveno po PODRŠKU a tek onda po sve ostalo.
U današnje doba, dijete još i može izguglati savjet, no podršku i ljubav ne može. Zato dolazi k vama. Vi ste tu da date ljubav, razumijevanje i podršku, a sve ostalo je tek nakon toga.
Želite li se zbližiti s djetetom krenite od toga. Sa zagrljajem nikada ne možete pogriješiti, a nakon zagrljaja mogu i ostale metode, ako će uopće biti potrebe za njima.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!