U ova vremena rijetko nailazite na djecu sa stavom, pa čak i na ljude sa stavom. Vrlo su rijetka vrsta i zadivljuje kada ih sretnete. Najčešće su taj stav izdrilali u sportu. Nekada su i u vojsci. No, vojska nije više obavezna te mladi koji se ne bave sportom ili čiji roditelji nisu čvrsta stava, nemaju od koga to naučiti.
I onda se čudimo kako neki današnji mladi ne mogu donijeti odluku u koju školu da idu jer će to za njih odlučiti roditelji koji ionako veći dio života donose odluke za njih.
Nakon škole im se teško odlučiti na neki posao ispod njihovog ranga jer se nisu za to školovali. Na poslu očekuju da netko drugi misli za njih jer su tako navikli.
Kako izbjeći takvu situaciju?
1. Najprije je važno da i sam roditelj ima svoj STAV što znači da DOSLJEDNO PRIMJENJUJE svoja obiteljska pravila, da shvaća da je on roditelj i da je njegovo pravo, dužnost i obaveza voditi dijete kroz djetinjstvo sve dok dijete ne postane samostalno i primjenjuje naučeno u životu.
Ima roditelja koji svojoj djeci dopuštaju donošenje odluka, bilo manjih, bilo većih.
Ili onih koji se dogovore za neka obiteljska pravila i onda ih prvom prilikom izmijene tako što popuste. Najčešće popuštamo kada smo u javnosti zbog toga „što će drugi reći“. Kršimo dogovore i kada je dijete uporno pri zahtijevanju onog što ono hoće te se nama ne da više navlačiti s djetetom i popustimo.
Koliko je takav stav siguran za dijete?
Metaforički gledano, roditelj bi trebao biti poput vođe u vojsci koji ima zadatak podučiti svoje vojnike za sigurnost na terenu. Treba ih naučiti da se snađu u svakoj situaciji. Da koriste glavu no da bi to mogli prije toga trebaju proći obuku kroz raznorazne situacije. Svaku situaciju treba objasniti i obavezno proći. Ključ u cijeloj situaciji je dosljednost i čvrsti stav. Ne zbog toga što nadređeni želi nadmoć već zbog toga što će to predstavljati sigurnost za onog koga podučavaš jer ako ga naučiš kada smije i što da radi tada si mu dao život u ruke. U suprotnom, može poginuti ili se teže snalaziti.
Razumijete što vam hoću reći?
2. Važno je dijete naučiti ODGOVORNOSTI da ne ovisi o vama u gotovo svim situacijama i mora vas pitati što da radi i kako da učini. Postepeno se djetetu daje sve veća i veća odgovornost. Manje dijete počinje s nekim obavezama po kući za koje se brine samostalno kada ga naučite i obavlja ih bez da ga morate podsjećati na to. Nakon toga školske obaveze i dužnosti pa tako redom, sve više i više. Imate dovoljno vremena od rođenja do tinejdžerskog doba da dijete naučite i taj važan dio.
Pri tome je opet bitan čvrsti stav jer bit će dana kada dijete neće htjeti odraditi ono što je njegov dio, no uvijek možete biti fleksibilni i reći da će sutra odraditi duplo, bitno da shvaća da je to njegov dio a ne da će uvijek netko umjesto njega.
3. Slijeđenjem obiteljskih PRAVILA učite dijete da život ima svoja pravila. Trenutno su to njima ova obiteljska pravila no kasnije će biti i pravila u vrtiću, pa u školi, u društvu, na javnim mjestima, u prometu i slično. Nema gdje ih nema. Potrebna su za red u društvu. Ne bi bilo reda da ih nema. Tu su i da ih se povremeno prekrši kako bismo se naučili nositi s posljedicama kršenja pravila. Jer svako pravilo ima i nagradu i kaznu. Ako slijedimo pravila, živimo u miru (i mi i oni oko nas), a ako ih kršimo, moramo preuzeti odgovornost za posljedice i snositi te posljedice.
Nemojte dijete čuvati tih posljedica jer ga lišavate iskustva. Ako ga to ne naučite na manje bitnim stavkama kada je dijete manje, tada će dijete to učiti u odrasloj dobi s većim posljedicama (kršenje kućnog reda škole, zakona i sl.). Svjesna sam da ima roditelja koji interveniraju čak i u tako ozbiljnim situacijama da se djeci oprosti, no zapitajte se kakvu poruku šaljete djetetu – da će kroz život ići nekažnjeno za greške koje čini. Znate da ga nećete moći vječno štititi?! A i pokazalo se da najprije stradaju baš roditelji takve djece jer vas ni rođena djeca više ne poštuju pošto ste ih naučili da neće snositi posljedice.
Tako da promislite koju poruku im šaljete i čemu ih učite za život.
4. Nemojte smetnuti s uma da je KOMUNIKACIJA jedna od vrlo bitnih stavki u odgoju djece. No, tu najčešće roditelji zauzimaju vojnički stav. Kada ih dijete pita zašto nešto mora, roditelj najčešće odgovara „Zato što ja tako kažem!“ bez ikakva objašnjenja. Ovu rečenicu možete koristiti jedino i samo onda kada ste sto posto sigurni da je djetetu jasno zašto nešto mora činiti i kada znate da vas samo testira da biste popustili. No, ta rečenica je najčešće zloupotrebljena rečenica. Roditelj je koristi kada mu se ne da objašnjavati, kada je u javnosti i ne želi se blamirati, kada želi drugima pokazati kako je on moćan roditelj i slično. To nisu situacije u kojima je ona dobra. Ona najčešće nije uopće dobra.
Kada je vašem djetetu sasvim jasno zašto nešto mora činiti tada neće ni puno zapitkivati. Samo ćete ga podsjetiti na dogovor ili ako se ne želite raspravljati u javnosti recite da ćete o tome doma. Tamo u miru ponovno prođite što to dijete nije razumjelo i što mu nije jasno oko slijeđenja obiteljskih pravila ili oko obavljanja dužnosti ili što god je već bilo na repertoaru.
5. Ja sam jedna od onih roditelja koji smatra da za odgajanje djeteta treba imati i puno LJUBAVI I STRPLJENJA. Ne mogu taj dio nikako odvojiti od svega gore navedenog.
Činjenica je da današnje generacije djece odrastaju u slobodnije vrijeme u kojem nema stege, prisile, zapovijedi, nema toliko nametanja sile kao ranije. Oni nemaju to od koga naučiti a s druge strane potrebno im je i to iskustvo za život. Ako kroz to ne razviju čvrsti stav, teško će im biti donositi čak i manje odluke poput – ići učiti ili ne, odraditi nešto ili ne, imati mobitel pored sebe kada učim ili ne, ustati na vrijeme na posao ili zakasniti… Oni nemaju ni toliko čvrsti stav da se odupru tehnologiji čak ni na samo nekoliko minuta kada nešto rade. Razumijete kakvu djecu odgajamo bez čvrstog stava? Je li to je za njihovo dobro?
Nekada se taj stav trenirao i postom. Ljudi bi postili i trenirali svoju snagu volje da što bolje i duže ustraju u svojem naumu. Ili ustajanje svaki dan u isto vrijeme, rano ujutro. Tako se razvija čvrsti stav i snažna volja.
Uspješni ljudi baš to imaju i to je jedna od većih razlika od neuspješnih. Imaju plan kojeg se drže i snažnu volju da ga realiziraju. Tako postižu uspjeh.
Što želite za svoje dijete da bude uspješan ili neuspješan čovjek? Čovjek sa stavom ili ne? Karakter snažne volje ili kakav takav?
Promislite malkice o tome i počnite ih tome podučavati jer jedino od vas ili eventualno od trenera ako se bave sportom mogu to naučiti. Sami od sebe neće. Trebaju uzore! Trebaju nekog sa stavom i snažnom voljom pored sebe u kojeg će se ugledati. Tada će se i sami pokrenuti.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!