Ima roditelja koji misle da znaju sve i ne treba im edukacija. Oni rade najbolje što znaju. Ne zanima ih rezultat odgoja. I njih su tako odgajali i dobro su ispali.
Ima i onih koji sumnjaju u sebe, educiraju se, trude se primjenjivati sve što čuju, raspituju se, zanima ih koje su posljedice takvih postupaka. Svjesni su da su neke greške napravljene tijekom odgoja njihovih roditelja te ih nastoje izbjeći sa svojom djecom.
Ima i onih roditelja koji su puni krivnje i trude se biti dobri roditelji no nekako se osjećaju loše misleći da ne rade kako treba ili da u nečemu griješe.
Pitate se koji od ovih su loši a koji su dobri?
Zapitajte se radije čemu takvo pitanje?
Zar je odgoj pitanje krivnje ili pak pitanje odgovornosti?
Što je to u nama da nastojimo okriviti nekog da radi nešto loše?
I kako roditelj koji voli svoje dijete i trudi se dati sve od sebe, najbolje što zna u tom trenutku, može biti loš i kriv za nešto ako u tom trenutku ne zna bolje?
Nekako nam je u kulturi naroda da bacamo kamenje na druge, okrivljavajući ih, time tješeći sebe da mi nismo toliko loši kao što su drugi. To je jedini razlog zbog čega krivimo druge.
Kada upirete prstom u nekog, ne zaboravite da ostali prsti upiru u vas. Što mislite zašto ste kod drugih nešto primijetili? Samo zato što i sami to imate. Inače ne biste to prepoznali.
Nabijati drugima osjećaj krivice nije način nuđenja rješenja kao ni dobronamjerna pomoć koju nudite. Osjećajem krivnje se ta osoba samo loše osjeća i bit će joj teško pokrenuti se da nešto promijeni. Stoga, izbjegavajte drugima nametati osjećaj krivnje.
Ono što je bolja opcija, ako već imate u sebi osjećaj da kontrolirate i ispravljate druge je da podsjećate druge na njihovu odgovornost.
Biti odgovoran znači savjesno obavljati dužnost. Znači, ako primijetite da netko ne obavlja svoju dužnost ili ste se sami našli u takvoj situaciji, a k tome ste roditelj, tada je vaša obaveza odraditi vaš dio a ne čekati da netko drugi obavi roditeljsku obvezu umjesto vas.
Ima roditelja koji očekuju da će se za njihovo dijete pobrinuti netko drugi, baka, djed, društvo, vrtić, škola…
No, sve što je vezano uz obaveze oko odgoja, isključivo je dužnost i obaveza roditelja. Vrtić i škola su samo produžene ruke roditelja. A društvo neka bude netko gdje ćete testirati koliko je vaše dijete naučilo lekciju a nikako da ga odgaja.
Sredina i društvo ionako u vrijeme školovanja a naročito puberteta vrše utjecaj na dijete i ono zna preuzimati ponašanje drugih, no ako je roditelj postavio dobre temelje, nema tog društva kojem se dijete neće moći oduprijeti. No, ako temelji nisu dobri, tada se i društvo lakše infiltrira.
Dakle, želite li kao roditelj odraditi dobar posao, postavite čvrste temelje odgoja, trudite se dosljedno ih primjenjivati, hvalite što je dobro, ispravljajte krive drine dok ide, ako nešto ne znate, raspitajte se, čitajte ili educirajte se. Potrudite se u svakom trenutku i sami slijediti ono čemu podučavate dijete jer dijete vas sluša očima a manje ušima. Djeca vole uzore i nerijetko ih odabiru u roditeljima. Potrudite se biti uzor svome djetetu i time ćete sami sebe „tjerati“ da radite na tome da budete bolji čovjek.
Ako i sami obavljate svoju roditeljsku dužnost odgovorno, tada će i vaše dijete naučiti od vas biti odgovorno prema svojim obavezama.
Ako pak sami osjećate krivnju za svoje postupke, isto podučavate i svoje dijete koje će osjećati krivnju za sve svoje neuspjehe. Uzmemo li da su neuspjesi stepenice do uspjeha, ima li potrebe nametati osjećaj krivice osobi koja tek uči?
Ono što vam želim poručiti je da više radite na stjecanju i razvijanju odgovornosti kako kod sebe, tako i kod djeteta jer na duži period donosi bolji osjećaj i kvalitetniji život nego da stječete i njegujete osjećaj krivnje koji razara iznutra i na duže staze je vrlo loš jer je kvaliteta života loša uz taj osjećaj u sebi.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!