Dogodi li vam se da danima, tjednima i mjesecima nešto ponavljate djetetu, partneru, ljudima oko sebe pa i sebi, ali se ne dešava ništa?
Kao da vas se ne doživljava.
Kao da vas se ne čuje.
Kao da vas ne (po)slušaju.
Kao da govorite u prazno.
Što se zbiva i u čemu je štos? Zašto naše riječi nemaju snagu?
Kada istinski nismo usklađeni s riječima, kada govorimo jedno a mislimo drugo i kada nismo na čistu sa samom sobom najčešće se to odražava na naše odnose s drugima.
Htjeli bismo da bude bolje, ali bez da osobno nešto promijenimo neće doći do promjene. Tražimo od drugih da budu drugačiji misleći da će to uzrokovati promjenu.
Ponavljamo drugima da treba nešto popraviti, promijeniti, da oni moraju biti bolji, drugačiji, više usklađeni s nama, a mi sami ne činimo ništa osim što govorimo jedno a djelujemo drugačije.
Takav način djelovanja ide u prazno. Riječi idu u prazno. Mi gubimo snagu a polako i sebe i svoju autentičnost. Sve dok smo iznutra jedno a izvana drugo, idemo u pogrešnom smjeru.
Ako želite da se drugih „primi“, tada trebate drugačije. VI trebate promijeniti ono što od drugih tražite. Početi djelovati i pokazivati primjerom. Izgovarati glasno ono što jeu vama. Prije toga je važno osvijestiti sebi sebe.
Pitate se kako?
Najprije se uskladite s onime što govorite. Budite na čisto s onime što želite. Osluškujte sebe iznutra i ono što je iznutra neka izađe iz vas. Ako ste loše, recite. Ne glumite da ste dobro. Naročito ne svojoj djeci i partneru. Zavaravate i sebe i njih.
Žena često ima problem glasno izgovoriti ono što ej muči.
Žena se često izrazi pogrešno, glumeći da je sve u redu a iznutra se raspada. Pravi se da je jaka.
Žene vole govoriti u zagonetkama, misleći da će drugi prepoznati njene zagonetke i odgonetnuti da je nesretna, tužna, nezadovoljna…
Nisu drugi tu da odgonetaju zagonetke. Oni nekada ne čuju ni kada im izgovorite. Zato ne glumite žrtvu i patnicu nego kažite što osjećate. Potrudite se izraziti iskreno, za dobrobit sebe ali i ljudi oko sebe.
Primjer!
Ponekad mislimo da želimo jedno, a zapravo želimo nešto sasvim drugo.
Mislimo da želimo da nas djeca (po)slušaju u svemu što im govorimo, a u isto vrijeme bismo voljeli odgojiti samostalnu, sigurnu i samopouzdanu djecu. I dok mi njima pokazujemo kako njima želimo kontrolirati i nametati im svoje, unutar sebe se čudimo zašto nisu sigurniji u sebe i samostalniji.
Nismo uskladili riječi i djela. Naša djela pokazuju kontrolu nad njima, a riječima i govorom tražimo da misle svojom glavom. To ne ide jedno uz drugo.
Ili želimo da nas partner sasluša, provodi više vremena s nama i posveti nam se, a u isto vrijeme mu prigovaramo i žalimo se na svaki njegov postupak do te mjere da počne bježati od nas.
Kako bi netko volio biti više s osobom koja ga neprestano kritizira? Želite li više biti s njim, počnite se fokusirati na njegove dobre strane, hvalite ih i ističite. Tada će on rado biti s vama a i truditi se da opravda sve dobro što vidite u njemu.
Još jedan primjer na poslu. Volimo kada drugima dokažemo da vrijedimo i ne govorimo drugima „ne“ kada nam daju još više obaveza i odgovornosti, a s druge strane se žalimo kako previše radimo i nismo adekvatno plaćeni za taj rad. Kome smo to iskreno rekli i jesmo li adresirali na pravoj adresi? Jesmo li iskreni prema sebi? Jesmo li autentični? U takvoj situaciji je čak potrebno vježbati postavljanje osobnih granica.
Znači, riječi i djela je potrebno uskladiti.
Sve dok želimo jedno a govorimo drugo, dobivamo ono što želimo a ne ono što govorimo jer riječi nemaju tu moć kao što je imaju naše emocije, naše stanje i ono kako se osjećamo. Energetski odašiljemo jedno a riječi traže drugo. Okolina se vodi riječima a mi nismo zadovoljni time što dobivamo jer želimo ono što je unutar nas. Kako da drugi znaju što je u nama kada ni mi sami još ne poznamo sebe?
Zato je i važno da radom na sebi osvještavamo nesvjesne dijelove i uskladimo se.
Kada riječi dobivaju snagu?
Tek kada su usklađena s našim djelima, mislima i emocijama.
Tek tada!
Pokušajte istinski analizirati što stvarno želite, što mislite i kako se osjećate i to recite dragim ljudima oko sebe. Ne žalite se na njih. Nego recite da ste tužni jer vas ne čuju. Da vas žalosti to što se stalno žalite na njih a oni vas ignoriraju i izbjegavaju. Pitajte ih što bi oni voljeli? Kako da doprete do njih a da bude na obostrano zadovoljstvo?
I svakako nemojte govoriti jedno a misliti drugo jer to ide samo i jedino na vašu štetu.
I djeca i partnera pa i ljudi oko vas će raditi ono što ne želite i žalit ćete se na njih a zapravo sami odašiljete to prema njima.
Pitanje je jesmo li se spremni suočiti s onime kakvi smo. Ako prije toga promislite i shvatite da je to za vaše najbolje dobro i da će vam život biti bolji i kvalitetniji a vi iznutra mirniji i zadovoljniji, tada se isplati raditi na sebi, zar ne?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!