U svemu treba biti u balansu, naročito u roditeljstvu. Svaki put kada skliznemo u krajnost, moguće su posljedice koje će netko osjetiti.
Nije nužno da su posljedice uvijek samo negativne. Mogu one biti i pozitivne a na našu štetu. Upravo se to može dogoditi roditeljima koji su prebrižni.
Kako je moguće da prevelika briga o nekome može donijeti štetu toj osobi?
Prebrižni roditelj će strahovati nad djetetom i pobrinuti se da ono ima sve što mu treba, da pomogne oko onog što vidi da dijete još ne može.
Posljedica toga je da se dijete osjeti kao da se ono samo nije sposobno pobrinuti za sebe, osjećat će nisko samopoštovanje i neće baš vjerovati u sebe pošto je roditelj uvijek korak-dva ispred djeteta i pruži mu ono što dijete nije ni slutilo. Tada dijete misli da nije dovoljno pametno ili da nije pametno kao roditelj te će sebe smatrati glupim, a samim time će mu se i samopouzdanje srozavati.
Prebrižni roditelj će htjeti svugdje ići s djetetom da mu utre pute kroz život, da mu da podršku kako bi djetetu bilo lakše.
Djetetu je to olakšanje no s vremenom počinje ovisiti o tome. Umjesto da se oslanja na svoja krila, ono stalno posuđuje vaša i skriva se vama iza leđa. Za dijete je neophodno da ga naučite letjeti vlastitim krilima a ne vašima. Čak su neki roditelji ponosni na to koliko je dijete vezano za njih i ne prerežu pupčanu vrpcu dugo, dugo.
Prebrižni roditelji će sve raditi umjesto djeteta. Svoje postupke opravdavaju da je dijete još malo i da je za njega bitno da se igra i uživa u djetinjstvu i da će već jednog dana naučiti. Posljedice toga su da dijete nikad ne nauči već postane oholo i misli da drugi sve trebaju raditi za njega. Tako je iz svoje perspektive naučilo od roditelja. Dijete smatra da time što roditelji sve rade za njega, da to znači da je ono došlo na svijet samo da postoji i da ne treba davati sebe drugima nego samo primati od drugih sve što oni čine. Oni koji ne žele za njega ništa činiti, nisu mu prijatelji i postaju loši. Otkud djetetu takva percepcija svijeta? Naučilo promatrajući vlastite roditelje i odnos njih prema njemu.
Roditelji koji umjesto djeteta pišu zadaće i rješavaju zadatke, oni koji idu u nabavku svega što treba za školu umjesto da poduče dijete tome da je škola njegova briga i to rade čitavo školovanje, pa čak i srednju školu i fakultet, zakidaju dijete vlastitoj odgovornosti prema obavezama. Kad će dijete naučiti odgovornost ako ne kroz obrazovanje. To je važna obaveza i dijete je u startu tako i doživljava. No, kako roditelji preuzimaju svu brigu na sebe, ono se prepušta. Ne pada mu teško. Prebacuje brigu na roditeljska leđa što s vremenom dovodi do toga da počinje kriviti roditelje kako je ono zbog njih dobilo slabu ocjenu, kako nisu najbolje riješili i pomogli oko zadaće jer su drugi bili bolji i slično. Znači, ne samo da nije odgovorno nego počinje iste te spasitelje kriviti za sve.
Roditelji koji stavljaju dijete pod stakleno zvono, paze da se ne razboli, paze s kim će se družiti i s kim će provoditi vrijeme te su osjetljivi da netko ne vrši utjecaj na dijete, zaštićuju dijete od učitelja i rođaka koji su po njihovom mišljenju pregrubi, takvi roditelji odgajaju izrazito nesigurno dijete puno strahova. Nerijetko takvo dijete postane hipohondar bojeći se za vlastito zdravlje, u svemu vidjevši bolesti i prijetnje. S druge strane, boji se vlastite sjenke i u svima vidi potencijalne neprijatelje. Svijet postaje neprijateljsko mjesto. Od prevelike zaštite dobivamo strašljivo dijete koje od silnog straha u sebi čak i bude često boležljivo ili pak mu drugi nešto naprave što ono doživljava kao katastrofu jer se ne zna nositi s time. Nije naučilo na vlastitom primjeru.
Kada roditelji obavljaju većinu aktivnosti pod okriljem da oni to mogu bolje i brže od djeteta, takva se djeca teže nose sa stresom. U stvari, sve im predstavlja stres jer nemaju dovoljno vlastitog iskustva u obavljanju aktivnosti. Rade dramu od sitnica. Sve im teško pada i sve postaje problem.
Ima i roditelja koji se upliću u svađe s drugom djecom štiteći vlastito dijete i braneći ga. Svaki put kada pustite da se dijete samo ne izbori za sebe, trebat će advokata koji će to raditi za njega. Tko će to činiti kada vas ne bude pored? Ono samo neće znati i tražit će uvijek nekog da ga štiti. U takvoj se djeci stvara tjeskoba a moguće je i da im imunitet bude slab. Osjećaju se ugroženo i nezaštićeno od svih i svega i nema nikog da ih štiti.
Stoga…
Važno je shvatiti da je djeci neophodno vlastito iskustvo za život. Što ga više imaju, to im je život lakši. Ne može nitko drugi dati djetetu svoje iskustvo a da ono nauči preko njega. To nije učenje.
Greške su dio života. Kroz svaku grešku dijete bolje nauči što smije a što ne smije. Nakon nekog vremena nauči kako ih ublažiti ili izbjeći. No, opet to neće moći ako mu se ne dozvoli da ih isproba.
Život je tako formiran da od malih nogu imamo male probleme i kako rastemo onda i problemi budu sve veći. Zato nemojte štiti dijete od malih problema jer ih oni pripremaju za veće. U suprotnom će uskočiti u velike probleme jer ste ih štitili od malih, a tada se neće znati nositi s njima i bit će posljedica.
Nastojte ući u balans i ne ići u krajnosti. Nije dobro ni previše brižnosti ali ni previše strogoće. Najbolje je držati se zlatne sredine. Nemojte se bojati vlastitih grešaka u odgoju djeteta jer je i vama to dodatno iskustvo.
Želim vam puno sreće a ako zapne – tu sam!