Kako po vašem mišljenju treba izgledati jedno zdravo djetinjstvo?
Što bi to točno dijete trebalo raditi kako bi imalo djetinjstvo po vašoj mjeri?
Mi odrasli se rado sjećamo svojeg djetinjstva i želimo da naša djeca imaju takvo djetinjstvo. Da se igraju na zraku, da se druže sa što više djece, da sami izmišljaju igre i „zdravo“ provode svoje slobodno vrijeme. Je li to to što im želite?
No, što oni rade?
Provode vrijeme u virtuali. Svaki slobodni trenutak izgube se u virtualnom svijetu gdje zaborave vrijeme, od čega po vašem mišljenju nemaju baš nikakve koristi.
Je li to vaš način razmišljanja?
Kako da dijete zna kako provoditi vrijeme drugačije ako mu nitko nije pokazao što je to drugačije i kako je drugačije moguće?
Otkako se rodilo, dijete ili provodi vrijeme s roditeljima, ili s hrpom igračaka, ili ispred televizora ili lutajući prostranstvima virtualnog svijeta. Još je nekako za maštu djeteta najljepše u virtuali jer tamo može sve iako je premali. Tamo smije sve. Sve je poprilično brzo za razliku od ovog svijeta koji je po mišljenju novijih generacija spori i tromi.
Tako to njima izgleda.
S druge strane i današnja djeca žive pod određenom vrstom pritiska ubrzanja vremena i zapali su u stanje da ništa neće stići, da moraju i da će svijet propasti ako nešto en učine. Sami sebi u glavi su stvorili pritisak od društva koje nameće tu istu energiju. Stoga je većina djece pod laganim stresom te taj svoj stres liječe na računalu želeći pobjeći od toga.
Naravno, oni ne bježe od toga nego se samo sve više i više zakopavaju, ne rješavajući time baš ništa.
Samo su još i više nervozni, naročito jer im vrijeme curi kroz prste jer u virtuali gubiš pojam o vremenu. Tada su njihovi roditelji još i više ljuti na njih jer ne stižu obaviti svoje obaveze i tako se vrtimo u krug.
Koja je alternativa virtuali?
Meni često dolaze roditelji na individualna savjetovanja tražeći pomoć da dijete skinem s kompa. Sve više ima toga.
Bijeg u virtualu nije došao preko noći. Od malih nogu je išlo navikavanje, preko televizora do računala, igrica, mobitela. Tako postepeno treba i ići u neko zdravije i prisebnije korištenje virtuale. Sve što nekome šteti, nije dobro za tu osobu. Ako je vaše dijete nervozno kada je u virtuali, tada ste mu dužni pomoći.
Pokušajte ponuditi alternativu.
Boravak u prirodi, sportske aktivnosti, društvene igre, zajednički razgovori i druženja, pomoć oko kućanskih poslova, inzistiranje na međusobnoj komunikaciji družeći se više međusobno, igra s kućnim ljubimcima i briga oko njih, igranje, smijanje, ples, svjesnije jedenje, svjesnije obavljanje poslova, fokusiranje i koncentriranje na što manje aktivnosti u isto vrijeme a ne multitaskanje, meditiranje….
Naučite dijete i pokažite primjerom kako može drugačije. No, ako dijete ne vidi i ne upozna druge mogućnosti već se opušta samo i jedino pred kompom ili TV-om, a to isto vidi od svojih roditelja, kako da čini drugačije.
To vam je kao da govorite djetetu da ne puši, a oba roditelja su strastveni pušači.
Nemoguća misija!
Želite li pomoći djetetu, morate mijenjati i sebe i svoje navike. Ako vi već imate svoje zdrave navike, a dijete bježi u virtualu, tada uzmite neki period od 3 do 6 mjeseci gdje nastojite dosljedno nudite alternative i biti djetetu podrška u stvaranju novih navika kako bi s vremenom naučilo biti manje na kompu a više provoditi svoje slobodno vrijeme na kvalitetniji način.
Nije dovoljno samo ljutiti se na dijete, kritizirati ga i drugima pričati kako je ono ovisnik o kompu već trebate biti podrška djetetu i poduzeti konkretne korake kako bi došlo do promjene. Dijete ne zna kako. U početku neće ni htjeti. Na vama je da potičete i motivirate na bolje, da smišljate načine zajedničkog provođenja vremena, aktivnosti koje će djetetu biti zanimljivije od kompa.
Bez da vi kao roditelj išta ne učinite, neće se ništa ni dogoditi. Vaši komentari i kritike u djetetu stvaraju inat i još će više bježati u virtualu. Potrebna je akcija, dosljednost i određeni period prelaska na drugačije. Neće samo i neće preko noći.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!