Kako vi odgajate svoju djecu?
Jeste li se kada pitali koji odgojni stil roditeljstva primjenjujete u odgoju svojeg djeteta?
Postoje četiri stila roditeljskog odgoja.
Jedan je trenutno najviše prisutan – popustljiv odgojni stil kojim roditelji pružaju djeci emotivnu podršku time što im sve dopuštaju i daju njima na volju da čine što žele. Kontrola i dosljednost su slabi ili nikakvi.
Dijete nije naučilo biti samostalno i odgovorno a već mu je dano da vlada i preuzima kontrolu nad onime što mu treba i onime što želi.
Takva vrsta odgoja nema reda, discipline ni kontrole ali ni mogućnosti da dijete podučimo odgovornom ponašanju te da preuzima odgovornost za postupke koji su pogrešni. Takve postupke najčešće „zaliječe“ roditelji zbog grižnje savjesti ili zbog toga da se dijete ne osjeća loše.
Pri tome se ne razmišlja da život nameće svoja pravila i da u životu za svoje postupke snosimo odgovornost.
Djeca takvih roditelja nisu pripremljena za život već život krive kada nije po njihovom jer su navikla da je tako bilo. Nisu samokritični i uvijek su im drugi krivi za ono što se dogodilo. Nerijetko su agresivni kada ne mogu postići željeni rezultat. Navikli su da bude po njihovom i kada nije, koriste sve da tako bude.
Druga krajnost je autoritarni odgojni stil koji je kruti i strogi. Nepopustljivi roditelji imaju velika očekivanja od svoje djece i postavljaju im velike zahtjeve bez obzira može li to dijete realizirati ili ne. Granice i pravila su stroga i dosljedno ih primjenjuju.
S roditeljske strane nedostaje ljubavi i podrške, razumijevanja i empatije za situacije u kojima dijete ne uspije realizirati ono što se od njega očekuje.
Glavni cilj roditelja je da ga dijete posluša a glavni cilj djetetu je da pod svaku cijenu odradi ono što se od njega traži.
Takva djeca odrastaju u poslušnike i sljedbenike koji rade točno ono što im se kaže. Gomilaju u sebi određenu dozu ljutnje i frustracije ali je zbog straha ne pokazuju osim kada dođu do ruba a onda ih ne prepoznajete.
Dijete koje je naviklo da radi samo ono što mu se kaže nije samostalno dijete, vrlo je nesigurno i uvijek treba pitati druge za mišljenje. U neprestanoj je brizi hoće li svima udovoljiti i jesu li drugi zadovoljni onime što je učinjeno.
Postoje roditelji su pustili djecu da odrastaju i snalaze se kako god znaju i umiju smatrajući da će se time djeca prije osamostaliti jer će sve morati sama. Taj odgojni stil nazivano zanemarujući odgojni stil. Takvi roditelji ne kontroliraju svoju djecu i postavljaju im minimalne ili nikakve zahtjeve. Vrlo su emocionalno hladni roditelji i nezainteresirani za djetetove aktivnosti. Zaokupljeni su sami sa sobom.
Da bi dijete privuklo pažnju takvih roditelja, mora napraviti drastična ponašanja ili ekscese što i čine. Takvoj djeci nedostaje ljubavi i pažnje ali nema ih ni tko podučiti životu te ih uglavnom odgajaju neki drugi autoriteti koje pronađu po putu svojeg odrastanja.
I na kraju su roditelji koji su istovremeno i demokratski ali i dosljedni. Taj odgojni stil nazivamo autoritativni odgojni stil roditeljstva. Takvi roditelji dalju djeci puno ljubavi ali i istovremeno traže i zahtijevaju od djeteta u skladu s dobi sve ono što djetetu treba kroz odrastanje.
Roditelji takve djece potiču samostalnost djeteta te rade na razvijanju osobne odgovornosti djeteta ali istovremeno nastoje i voditi računa o osjećajima djeteta.
Ovaj odgojni stil je kombinacija svih stilova ali u svojem najbolje izdanju.
Kako god okrenemo, život nas je uvijek stavio u neki od odgojnih stilova. Ne možemo reći da smo uvijek i svagda samo u svojem najboljem izdanju već se svatko nađe i na strani popustljivosti no bitno je da korigiramo ponašanja i nastavimo dalje raditi na samostalnosti djeteta i razvoju odgovornosti uz punu emocionalnu podršku.
Tek nakon što dijete zađe u svoje dvadesete godine vidimo rezultate koje smo kao roditelji postigli tijekom odgajanja. Tada naravno postanemo svjesni i svih svojih grešaka koje smo činili a nismo bili svjesni.
Vjerujte mi da svaki od roditelja koji odgaja nekim od ovih stilova nije trenutno ni svjestan da po putu čini greške.
Zato se i kaže da je „put do pakla popločen najboljim namjerama“.
Ono što nam može pomoći je neprestano osvještavanje svojih postupaka te edukacije na temu roditeljstva. Baš kao što svakodnevno korigirate djetetove postupke, dobro je svako malo osvještavati svoje postupke te se korigirati tijekom procesa odgajanja kako nas rezultati ne bi osupnuli.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditeljstvo i osobni razvoj