Nedavno sam imala razgovor s nećakinjom o maskama koje ljudi nose.
Rekla sam joj kako sam primijetila da se ona drugačije ponaša kad je sa mnom a drugačije kad je s mamom. Kako bih joj to osvijestila, ispričala sam joj priču iz doba kada sam i sama počela primjećivati kako mi ljudi funkcioniramo pod maskama.
Prije desetak godina smo kolegica i ja vodile generaciju četvrtaša u školu u prirodi na nekoliko dana. U to vrijeme još nisu sva djeca imala mobitele, samo nekolicina. Kako ih je bilo malo, mogle smo primijetiti nešto specifično što do tada još nismo.
Oni bi se zabavljali u autobusu, smijali, šalili, pjevali i baš provodili opušteno vrijeme, no u trenutku kad bi zazvonio mobitel, prvo bi se uozbiljili, stišavali prijatelje oko sebe i javili se roditeljima sasvim ozbiljnim glasom, pomalo djetinjim i usudim se reći, cmizdravim: „Da, mama. Dobro sam, mama. Sve je u redu. Jesam jeo. Pa tako, dobro mi je. Nije loše.“
Kada bi prekinuo poziv, nastavio se smijati, veseliti i radovati s društvom kao najzadovoljnije dijete kojem je najljepše na svijetu.
Kada sam ovo ispričala nećakinji, ona kaže: „Pa da, normalno. Tako se razgovara s roditeljima. To nije isto kao s prijateljima!“. Njoj je to normalno ponašanje, s jednima ovako a s drugima onako.
I sad ja vas pitam, dragi moji roditelji – što učinismo djeci???
Naučili smo ih da od malih nogu nose maske za svaku osobu drugu, da se sa svakom osobom ponašaju drugačije.
Nakon što napune 20 godina, više neće ni znati tko su u stvari, što je njihova prava priroda i koja maska su istinski oni, a koja nisu. Poistovjetit će se s maskama i izgubiti sebe.
No, pravo pitanje je i od koga su djeca naučila da postoje „nevidljive “ maske koje stavljamo u komunikaciji.
Meni su djeca najveći učitelji u životu. Uče me i osvještavaju ono što sama ne bih shvatila valjda čitav život. Kada bismo u njihovom ponašanju učili o sebi, ako nam se sviđa to što vidimo, zadržali, a mijenjali ono što nam se ne sviđa, vjerojatno bismo bili zadovoljniji sa sobom.
S druge strane, kako ovakvim ponašanjem „pod maskama“ koristimo sebi, djeci, drugima pa i svijetu? Koju poruku šaljemo? Sa svakim trebamo drugačije? Mooožda da smo fleksibilni? Zar zaista mislimo da drugi neće shvatiti da smo fejk i da nismo vjerodostojni, da nismo svoji?
Koja iluzija postojanja! Koja žalost i gubitak života!
Smisao postojanja svakog čovjeka je da otkrije svoju pravu prirodu, da shvati da je duša koja je puna sreće, znanja i blaženstva te se time i vodi. Ne da glumata, već da pred svima budemo ono što istinski jesmo. No, da bismo to mogli biti, važno je da najprije upoznamo sebe i da dođemo k sebi, da se nađemo, da shvatimo tko smo istinski te da se uvijek i svugdje ponašamo u skladu s time. A ne da promišljamo kako ćemo i s kojom maskom s drugima. Možda se zabunimo pa stavimo pogrešnu te tako zbunimo i druge a i sebe.
Zar ne bi bilo jednostavnije postati ono tko jesmo?
Mnogi imaju u svojim edukacijama puteve da upoznate sebe i svoje programe djelovanja. I moj program za žene to nudi. Život je lakši i ljepši kada znaš tko si. Živiš ga u punini. Otkrij svoju najbolju verziju i iz dana u dan je njeguj i gradi. Tada ne fejkaš i ne varaš ni sebe a ni duge.
Formula je vrlo jednostavna.
I da se vratim na svoju nećakinju s početka priče. Sve ovo što sam vama sada napisala, rekla sam i njoj. Gledala me razrogačenih očiju i pažljivo slušala. I rekla sam joj, ti si mlada i tek sada u pubertetu imaš priliku i veliku šansu otkriti sebe i živjeti predivan život kao stvarna ti, bez maski. Nemoj se zavaravati nama odraslima koji imamo maske. To što smo odrasli, ne znači da smo u pravu. Katkada i odrasli pogube sebe i vi djeca nam pomognete da se nađemo i zbrojimo.
Budi svoja i potrudi se biti stvarna ti, bez maske. Ili barem sa što manje, ako baš moraš. No, nikako nemoj težiti da ih imaš što više.
Stvarna ti si kad se jednako ponašaš i s roditeljima, i s prijateljima i s poznatima i s nepoznatima. Stvarna ti je tužna pred svima i radosna pred svima jer se tako osjeća unutar sebe. Kada odabereš tako živjeti, onda će drugi prepoznati tu tvoju iskrenu prirodu i vjerodostojnost koju živiš te ćeš imati pomoć sa svih strana.
To je pravi put. I katkada možemo sami doći do toga, a katkada trebamo pomoć nekog tko zna. Nudim svoju pomoć i podršku kroz program za žene ili individualna savjetovanja jer nikada nije kasno da „dođemo sebi“ i olakšamo život i sebi i drugima.
A možete nastaviti i ovako, samo budite sigurni da ste se opskrbili s dovoljno maski i da će vas pamćenje dugo i dobro služiti kako biste znali s kime koju masku koristiti.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!