KOLIKO DOZVOLJAVAMO DJETETU DA BUDE „SVOJE“

Svatko od nas je poseban, jedinstven i unikatan. Nije bez veze da svatko ima drugačiji otisak prsta. Jeste li znali da svaki čovjek ima i drugačiji otisak jezika, linije i obline uha, otisak zubiju pa čak i uzorku očne šarenice. Čak i hodamo drugačije od svih drugih. Način na koji pomičemo noge i cijelo tijelo je jedinstven.

 

A što je s karakterom osobe? Logično je i neke stare izreke nas upućuju da bi i tu trebali biti jedinstveni, zar ne? „“Sto ljudi, sto ćudi.

 

Kako roditelj doprinosi tome da njegovo dijete bude jedinstveno? Ili možda ipak ne doprinosi?

 

Jeste li od onih roditelja koji žele kod djeteta njegovati tu različitost, trudite se isticati djetetu po čemu je posebno, nastojite i sami prepoznati što je to drugačije što dijete ima i poticati ga da ide u tom smjeru?

Ili ste od onih roditelja koji želi da se dijete što manje ističe, da ne odskače od drugih, da ne izmišlja „toplu“ vodu i da bude što sličnije vama roditeljima?

 

Ako se pitate koje je bolje, što je pravilnije i kako treba, nemojte se više to pitati. Treba biti upravo onako kako jest. Ako sve u vama upućuje na to da odgajate dijete u smjeru da bude što sličnije vama jer ste vi ispali baš dobro, radite tako. Osim toga, i vaši roditelji su vas tako odgajali i vi ste ispali baš kao i oni i sve je to u redu.

 

No, ako spadate u roditelje koji primjećuju da njihovo dijete odskače od drugih, da ima ono nešto što drugi nemaju i da ga to izdvaja od ostalih, predlažem da njegujete tu osobinu i da je ističete u pozitivnom kontekstu kako bi je dijete prihvatilo kao svoju.

 

Dešava se da mi u većem postotku dolaze na individualna savjetovanja roditelji baš takve djece, koja su drugačija, jedinstvena, posebna. Djeca koja su se rodila da svoje roditelje nauče nečem novom i da svijet učine što šarolikijem mjestu. Takva djeca odnosno budući ljudi nam trebaju, trebaju svijetu. Oni nas uče da prihvaćamo različitost i proširuju granice u načinu razmišljanja.

 

Na žalost, dešava se da roditelji baš tu jedinstvenu osobinu koju primijete kod djeteta zatomljavaju, da je preodgajaju, da je ističu kao negativnu i djetetu naprave kompleks od kvalitete. Takvo dijete se cijeli svoj život osjeća loše i umjesto da njeguje tu svoju jedinstvenost, on je se srami i skriva je. No, sve ga to sputava kao osobu. Sve dok ju ne „oslobodi“ i ne prihvati i radi na tome da bude to što jest, život mu je težak i kompleksiran.

 

Ne želimo da jedinstvenost osoba prepozna kao divnu stvar tek u zreloj dobi jer ima manje vremena da je njeguje. Ima mnogih primjera velikih ljudi iz povijesti koji su bili drugačiji a postali netko i nešto samo zato što su bili uporni čak i ako nitko dugi nije vjerovao u njih.

Tada je cijeli sustav bio drugačiji i nekako se više forsiralo „biti poput drugih“, tako da i ako su roditelji stajali iza djeteta, svejedno je zbog sustava djetetu bilo teže. I danas je sustav spor. Mnoge uguši čak i danas. No, naletiš (ako si sretnik) na dobrog učitelja ili učiteljicu ili čak više njih koji prepoznaju tu tvoju jedinstvenost i forsiraju je iako je roditelji prije nisu prepoznali.

 

Kako ništa nije slučajno tako nije ni to. Ako se i dogodi da ti ni roditelji, pa ni školski sustav ne dozvoljavaju „isplivavanje“ jedinstvene osobine koja ti je bogomdana i s kojom si rođen sa svrhom, desit će se već nešto u životu pa ćeš je uspjeti izgraditi kad za to dođe vrijeme.

 

Ja ću navesti samo neke primjere osoba a vas ako zanima, ima i literature o tome a i na netu dosta informacija.

Alber Einstein nije progovorio do svoje 4. godine, a njegovi učitelji su rekli da „nikada neće postići ništa značajno“.

Walt Disney je otpušten iz redakcije jednog časopisa jer „nije imao dovoljno mašte i originalnih ideja“.

Beatlese su odbili u jednom studiju pod izgovorom da im se „ne sviđa njihov  zvuk i da nemaju budućnost u šoubiznisu“.

Oprah Winfrey je izgubila posao voditeljice vijesti je nije bila „pogodna za televiziju“.

I tako dalje, i tako dalje.

 

Nebrojeni su primjeri gdje je jedinstvenost osobe na kraju ipak došla do izražaja uz puno upornosti i vjere  bez obzira na to što svijet ili „drugi ljudi“ misle.

Uspjeli su i drugi, uspjet ćeš i ti!

Šteta što prođu godine, šteta je što roditelj nije ta prva ključna osoba pa je to tek učitelj ili netko treći. No, tako je, kako je, iz nekog razloga.

 

No, apeliram na vas roditelje da razmislite o tome i budete prvi koji primijetite jedinstvenu osobinu, da je ističete kao pozitivnu, da se educirate i naučite živjeti s takvom osobom, da naučite biti motivator takvoj djeci i svakako da njegujete upornost i ustrajnost u životu te vjeru u sebe.

Zar to ne bi bilo lijepo? Zar ne bi djetetu samopouzdanje bilo puno veće a on sigurniji u svoj uspjeh kada biste barem vi roditelji vjerovali u dijete?

 

Ako imate sumnje, educirajte se ili dođite do mene pa ćemo zajedno. Da je lako, nije. Da je moguće – jest! Dokazuju mnogi iz povijesti.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

 

PRIJAVA