Nema koju igračku vaše dijete nema. Čim je neka aktualna, odmah je nabavite?
Obučeno je po posljednjoj modi?
Ima svega dovoljno?
Brinete o djetetu i radite sve što treba?
Ne može se reći da vašem djetetu nešto nedostaje?
Kako to da imate dojam da je dijete povučenije, zatvorenije, niskog samopouzdanja, nikakvog samopoštovanja i tome slično?
Činite sve što treba ali osjećate da nešto nedostaje?
Ono čega najčešće u odnosima nedostaje je emocionalno nedostajanje.
Djetetu je bitno a usudila bih se reći i najbitnije su emocije i emocionalna posvećenost osobe.
Većina roditelja puno radi i fizički je prisutna u životu djeteta no vrlo rijetko se dijete otvara i razgovara a i vi s njime. To je zato što se niste emocionalno povezali i dijete se radije otvara nekome drugome ili ima povjerenja u nekog drugog.
Taj dio odgoja nam nekako promakne zato što se trudimo djetetu osigurati odjeću, hranu, krov nad glavom, sav pribor i sve što izvana treba, no uzeti si svaki dan po pola sata za dijete u kojem radite samo ono što dijete voli i time dajete do znanja da ste tu za njega, iskreno pričate o raznim temama, nema tabua i s vama može o svačemu, taj dio života djeteta ne smatramo neophodnim, a u stvari je djetetu najvažniji.
Svaki roditelj ima svoj dio uloge bitan za emocionalni razvoj djeteta.
I dok je mama tu da ljubi kada boli, da utješi i zagrli, da priskoči u pomoć ili obavi ono što nitko neće, tata je tu da bude autoritet koji pokazuje dosljednost i stup obitelji.
Dijete se u svakom trenutku ogleda u oca koji će pokazati snagu muškarca, odgovornost i dosljednu autoritativnost. Za razliku od majke koja će popustiti jer joj njene emocije neće uvijek dozvoliti dosljednost.
Kada tata i mama tako djeluju, oni su u balansu i dijete točno zna što treba. No, tako bi to bilo u idealnim uvjetima.
U današnje vrijeme sve je manje ideala i postoji više težnja za preživljavanjem i snalaženjem. Tako dijete nema idealne uvjete i pokazuje fleksibilnost. Dijete prihvaća i voli ono što ima i u takvim uvjetima odrasta u najbolju moguću jedinku prema uzorima u koje se ugleda.
Moja misija je rad s roditeljima da im pokažem u kojem smjeru još mogu pokazati svoju jaču stranu roditeljstva te time postati još bolji. Većina roditelja koji mi dolaze se ne sjete na emocionalni dio. Misle da daju dovoljno i pojačavaju uglavnom kupovinu stvari, igračaka i takve vanjske okolnosti.
To je puno lakše nego uzeti vremena da saznate što muči dijete, pronaći načine da doprete do djeteta, naučiti kako djelovati da dijete ima više samopouzdanje i tome slično.
Kada im objasnim koliko će emocionalni dio učiniti razliku u odnosu s djetetom, ali i kada oni primjene moje savjete, već u nekoliko dana nastane poprilična promjena u odnosu s djetetom.
Emocije su put do srca. Direktna veza sa svakim pa kako se i ne bi više povezali s djetetom. Znam i da većina ne zna kako jer s vlastitim roditeljima nismo imali duboke odnose. Jesmo imali odnos i vezu ali emocije su ostale „zaključane“.
Svakome od nas godi kada mu netko posveti pažnju, kada pokaže da mu je stalo ili pak primjećujemo da se netko trudi oko nas. Jednako tako i dijete. Sve ono što je nama kao djeci nedostajalo, trebali bismo kroz svoju djecu „probuditi“, pružiti im i tako zacijeliti i sebe.
Vaše dijete će vam biti zahvalno, a vi ćete tek tada shvatiti koliko odnos može biti još i dublji.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!