KONTROLA U ODGOJU NE KORISTI NIKOME

Iz starog načina odgoja smo u ovaj novi na nove generacije donijeli kontrolu djeteta i njegove emocije. Ali donijeli smo i kontrolu roditelja i način na koji se on odnosi prema djetetu.

Zašto kontrola nije niti malo dobra?

Društveno uređenje u kojem te kontroliraju od malih nogu odgaja poslušnike. Što je više poslušnika, njima je lakše vladati.

Zato nam tada nije bila bitna emocionalna inteligencija već samo intelektualna jer su nas mogli uvjeriti.

Unatrag 20-ak godina sve se više priča o emocionalnoj inteligenciji a i djeca koja se rađaju su empatičnija i više osjećaju kako sebe tako i druge. Još kada bi se tome pridodala edukacija na tu temu i pravilan tretman djece, imali bismo kompletnu ličnost. Ovako, imamo djecu s povećanom emocionalnom inteligencijom koju se i dalje odgaja na stari način tjerajući ih da mentalno budu izgrađene osobe a emocije i dalje trebaju kontrolirati.

Tako dobivamo problem u društvu jer većina te djece je naučena da potiskuje i kontrolira emocije, sebe i svoje ponašanje.

Što više skrivaju i kontroliraju emocije, to se pretvaraju u vulkane koji će prije ili kasnije eruptirati i to kada ćemo se najmanje nadati.

Nije više vrijeme za skrivanje, potiskivanje i kontroliranje emocija. Vrijeme je za njihovo izražavanje. Naročito kod djece.

Sve dok i dalje djeci govorimo da ne plaču, da će to proći ili da to nije ništa, učimo ih i uvjeravamo da njihove emocije nisu važne. A jesu!

Sve dok im zabranjujemo da pokažu kako se osjećaju, učimo ih da to nije dobro za njih. A je!

Sve dok ih uvjeravamo da trebaju ići dalje i ne pokazivati kako se osjećaju, odgajamo robote koji niveliraju svoje vlastito stanje i kasnije neće moći razumjeti kako se vi osjećate ali neće razumjeti zašto bi i trebali osjećati druge.

Kakvo si to društvo stvaramo?

Društvo bez emocija. Čovjek ima emocije s razlogom. Nije stroj.

Stvarajući takvo društvo stvaramo nakupine emocija unutar sebe i nikad se ne zna kad će tko eksplodirati, kad će mu izbiti ljutnja, bijes ili pak će nešto napraviti svojem djetetu, bližnjima, drugoj djeci.

Sve nas više čude eskalacije u društvu a posljedica su nakupljanja emocija. Potrebno je poraditi na uzroku a ne na osudi onih koji su takvi.

Kao društvo nismo organizirali pomoć drugima po tom pitanju. Samo psihološku pomoć mentalu a emocijama nismo. Vrlo se malo stručnjaka bavi emocijama a sve je veća potreba za time. Ne trebamo više gubiti vrijeme.

Različite životne situacije pokazuju da i djeca i roditelji trebaju pomoć oko emocija. To što neki roditelji viču na djecu, što ih osuđuju i posramljuju, što im stvaraju osjećaj krivnje samo znači da i tim roditeljima treba pomoć jer su i sami u ljutnji, sramu i krivnji.

Većina roditelja danas skriva da tuče djecu, da viču na njih i da ih okrivljavaju smatrajući da ih provociraju dok dijete jednostavno ne zna bolje. Očito ni roditelj ne zna bolje. Premalo je podrške roditeljima kao i edukacija za roditelje. Čine sve to samo zato što ne znaju bolje i što su i sami odgajani tako. Pred drugima kontroliraju svoje emocije a među svoja 4 zida pucaju po šavovima.

Vrtići i škole odgajaju djecu da budu „dobra djeca“ i poslušnici bez da se pobrinu za njihova stanja iznutra. Zato imamo agresivnu i ljutu djecu. Plaču sve manje jer se to ne smije. Pa čak i agresiju ne smiju pokazivati. Dana im je zabrana i time nije problem riješen nego duboko potisnut.

Mnoga su djeca kao i roditelji puni kontroliranih emocija i skrivenih loših stanja u kojima nitko s njima nije prošao procese otpuštanja emocija ili rada na emocijama.

Sve je više tehnika za rad s emocijama baš zato što je ljudima to sve više neophodno. I sama sam završila tehnike rada s emocijama jer sve više žena i tinejdžera dolazi zbog toga.

Ne trebamo zatvarati oči već kao društvo učiniti sve i poduzeti što god treba da se pomogne svakoj osobi kojoj je teško a nema se kome požaliti jer će je svi osuđivati. Uzimanje tableta, alkohola i opijata nije rješenje nego bijeg od rješenja.

To što se roditelji kontroliraju pred drugima, nije rješenje nego potiskivanje koje će prije ili poslije van. Nije poanta u kontroli. Ona je čaki loša jer vodi skrivanju i stvaranju osjećaja da si loš.

To što djecu učimo da kontroliraju svoje ponašanje, nije rješenje da budu dobri (izvana) a iznutra se raspadaju i skrivaju kako im je.

Znači, nije ključ u tome da budemo dobri (pred drugima) već da budemo dobro (iznutra) sami sa sobom jer ćemo tek onda biti dobri i drugima ako smo tek sebi.

Sve dok se društvo ne organizira, apeliram na vas da potražite pomoć za sebe i dijete ako niste dobro. Što prije djelujete, to ćete prije riješiti situaciju.

I sama radim sve to što vama treba ili vas pošaljem kod onih koji vama trebaju.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

PRIJAVA