Kažu da na 1 kritiku ide 5 pohvala kako bi se niveliralo ono što dijete osjeća nakon kritike. Prakticirate li to? Kako hvalite dijete i što ističete kao pohvalu?
Dosta se piše o važnosti pohvala i vjerujem da se već svaki roditelj educirao na tu temu. Znate da je važno pohvalama dizati djetetu samopouzdanje i dati mu vjetar u leđa. Ono što se manje piše je kako dijete hvaliti i koje pohvale koristiti da biste postigli najbolji rezultat.
Dolaze mi roditelji koji tvrde da neprestano hvale dijete no da ono i dalje ima nisko samopouzdanje te da stalno ispituje što i kako treba te je vrlo nesigurno. To im govori da nešto ipak nije kako treba.
Što hvalite? Koje djetetove postupke ističete i hvalite?
Ima roditelja koji hvale dijete za svaku sitnicu i to riječju „Bravo!“. Prečestim korištenjem te riječi ona gubi svoju namjenu. Osim toga, ako djetetu hvalite svakodnevne dužnosti, poput pranja zubiju, podizanja čaše, brisanja nosa, oblačenja odjeće i slično, tada pohvala gubi smisao. Takve aktivnosti hvalite samo u procesu učenja kada ih dijete počinje svladavati. Kasnije one postaju rutinske dužnosti djeteta i svakim vašim isticanjem da ih dijete čini, činite to da dijete ima osjećaj kao da ih radi vama, a ne sebi. To ne želite, je l’ da?
Poanta je odgojiti odgovorno dijete koje će biti samostalno i misliti svojom glavom.
Kada hvalite površno, dobijete površno doživljavanje pohvale. Zato dijete ne reagira na pohvalu. Pohvala je besmislena i nema utjecaj na dijete u takvim slučajevima. To što hvalite kroz dan takvim vrstama pohvale kojima ističete sve što dijete treba odraditi kao dužnost, i sami osjećate da ne funkcionira. Nemojte to hvaliti.
U početku procesa učenja i svladavanja neke obaveze, poticajno je dijete pohvaliti, no kada već počne držati žlicu samostalno i svakodnevno jesti, onda pohvala više nema smisla jer je stvorena rutina. Ima smisla ako dijete po prvi puta proba neku hranu i tada pohvalite pokušaj, a ne način i postupak hranjenja.
Svrha pohvale je da ukažemo djetetu da je nešto odradilo odlično iako je prije toga sumnjalo u sebe i htjelo odustati od činjenja istog.
Primjer, kada se dijete ne usudi nešto napraviti, skočiti, otići samostalno, napraviti nešto izazovno i slično tada ga roditelj potiče da to odradi te ga nakon toga pohvali ističući kako je dijete odradilo ono u što je sumnjalo.
Pohvala nam služi i kao motivacija i poticaj u nečemu u čemu nismo još dovoljno dobri. Primjer, kada dijete trenira neki sport i tek je na početku, tada ga je potrebno poticati kako bi osjetio slast prvog uspjeha ili pak uspješnih rezultata. No, kasnije kada redovito krene na treninge, reda medalje i postiže uspjehe, tada je bolje da ga pitate kako se osjeća u tim trenucima, uživa li u tome, što mu čini zadovoljstvo i više ga usmjeravati u tom smjeru kako bi samo sebe poticalo i ohrabrivalo. Vi možete pohvaliti i proslaviti natjecanja i veće uspjehe.
Pohvalu koristimo i kada dijete po prvi put i samostalno učini nešto uspješno na naše iznenađenje. Priznajem da je to lakše uočiti kada imate više djece kao ja u učionici te mogu usporediti tko je kojom brzinom svladao neki proces. Roditelj češće u tim situacijama podrazumijeva takve događaje umjesto da ih primijeti i istakne. No, ako ste do tada već naučili dijete da i samo sebe pohvaljuje u situacijama u kojima je dobro i uspješno, tada će vam dijete samo doći reći.
Pohvalu je čak bolje koristiti u situacijama kada želimo potaknuti dijete na postupke rada a ne na same rezultate kako biste njome postigli da se dijete ne veže samo za rezultate. Primjer, bolje hvaliti svakodnevne procese učenja nego li samo postignute dobre ocjene. Razumijete?
Ono što nikako nije dobro a to je da se zadovoljava forma koju ste čuli da je dobro da se dijete hvali što više jer od pohvala dijete raste i onda to činite za svaku sitnicu i sve hvalite i to „bez srca“ i strasti odnosno bez imalo istinskog oduševljenja već iz dužnosti. Dijete to primijeti jer nas djeca većim djelom gledaju a manjim slušaju.
U tim situacijama im šaljete pogrešnu poruku pa je bolje da to ne radite ili da samo bez riječi zagrlite dijete jer ćete biti vjerodostojniji nego da pričate ono što ne mislite i u što ne vjerujete. Dijete će tako početi sumnjati u vas i stavljati u pitanje svaku vašu pohvalu, i onu dobru i onu lošu.
Još jedna negativna strana pohvale je kada je koristimo u situacijama u kojima treba i ne treba i to bez ciljanog hvaljenja već površnim riječima i frazama poput „Bravo, super, fantastično, odlično, divno, najbolji si, najpametniji si…“ koje nam u većini situacija ne daju konkretnu povratnu informaciju već samo ističu da je nešto dobro. Prečesto korištenje ovakvih riječi bez da se ciljano istakne ono što je dobro učinjeno, dijete počinje umišljati da je u svemu dobro te počinje u svakom društvu privlačiti pozornost samo da biste ga istaknuli. Počinje živjeti za pohvalu a ne za viši smisao postojanja. Počinje se vezivati za rezultate. Tako se ne razvija odgovorno dijete nego dijete ovisno o nagradama, u ovom slučaju pohvala postaje nagrada. Sve radi samo za to, a ne zbog dužnosti ili odgovornosti. Razumijete razliku?
Dakle, da zaključim.
Sve u našem životu ima dobru i lošu stranu, može biti korisno ili negativno, pa i pohvala. Ako je ne koristimo pravilno, možemo nesvjesno učiniti štetu koju ne želimo.
Kako ćete znati kada je uspješna a kada nije?
Po reakciji djeteta. Ako na dijete reagira poticajno tada je to odlično. Kada primijetite da više ne funkcionira, tada pustite i okrenite se nečemu drugome. Poanta je da roditelj treba biti djetetu motivator i poticati ga i ohrabrivati da ono uspije, a ne raditi nešto tek tako, jer su drugi rekli da tako treba, a na dijete nema utjecaja.
Nije lako pronaći balans, no to je najbolji put do uspjeha. Potrudite se, vježbajte i uspjet ćete. Ako ne postižete željeni rezultat, uvijek možete doći do mene da zajedno prođemo situacije te vam olakšam roditeljstvo.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!