Možda će vam savjeti o kojima ću pisati pomoći i osvijestiti postupke s vašim djetetom ako imate iste ili slične probleme. Naime, živimo u dobu u kojem djeca imaju svega i svačega u izobilju. Ne manjka im ničeg. Dapače, sve im je dostupno. I roditeljima isto te im se potrude omogućiti baš sve. Stoga ne žive nedostatak.
Prije 40, 50 godina nije bilo svega. Neke stvari si znao da nećeš moći imati nikad jer ih imaju tamo negdje u Americi ili dalekoj Njemačkoj i nije ih bilo u Hrvatskoj. Mogao si do njih ako si čekao i puno platio i potrudio se uz neku (ne)moguću kombinaciju susjedovog susjeda kum koji tamo radi pa ti možda donese.
Danas ima svih tih stvari ili u Hrvatskoj ili na netu pa naručiš i stignu za nekoliko dana. Ne čekaš dugo i sve je lako dostupno. Kako stvari, tako i prehrambene namirnice. Pošto se svijet ubrzao i sve dolazi već za nekoliko dana, današnje generacije teže čekaju i nisu navikle na proces čekanja kojim vježbamo strpljenje i iščekivanje.
Što češće dajemo djeci sve što prije i nabrzaka, skraćujemo taj put čekanja i strpljenja, te oni ne moraju proći kroz famozan proces iščekivanja kada će doći ono što već duže žele, kroz zahvalnost za to što će oni imati to što će imati te mogućnost da paze na svoje stvari i brinu o njima kao o nečem rijetkom. Danas se sve svodi na priču „Uginula mi je ribica, idemo po novu.“, bez emocija i bez osjećaja da se radi o biću prema kojem bi trebao nešto osjećati. Ili kad se slomi neka skupocjena igračka, dijete se odmah utješi da će kupiti novu da nadomjesti staru.
Taj nedostatak se nadomješta shoppingom, kupovinom i nečim novim da ne boli. Koje kamufliranje emocija i koji način da se ne pozabavimo boli i tugom koje su prirodne kada izgubimo nešto ili nekog do čega nam je stalo. Kada nam ugine kućni ljubimac, prirodno je da ako smo brinuli o njemu, igrali se i voljeli ga, da smo dan-dva ili duže tužni, plačemo i isplačemo tugu, da se sa sjetom sjećamo na dane s njim i da pričamo drugima o tome kako bi nam kroz priču eventualno bilo lakše. To je priroda emocije.
No, time što kamufliramo emociju da ćemo nadomjestiti nečim drugim, otići u kupovinu po novo i da ćemo opet biti kao novi i da će sve opet biti u redu, bez da isplačemo i damo sebi dozvolu da odtugujemo bol, ne radimo uslugu ni sebi a ni djetetu.
Dijete treba naučiti kroz male stvari nositi se s emocijom. Kada se dogodi da mu umre neka draga osoba, proći će kroz proces tuge, no na koji način? Shoppingom? Kupovinom nečeg novog? Koju poruku šaljemo djetetu čuvajući ga od tuge nadomještajući izgubljeno kupovinom?
Nije prirodan postupak za dijete, a opet sve više djece reagira tako, ne shvaćajući i ne smatrajući ovo nečim lošim po njih. Jednako kao što i roditelji ne djeluju dobro za dijete podržavajući ovakvo ponašanje – nadomjestak tuge shoppingom.
Još jedan problem današnjih generacija je navika kupovanja od malih nogu. Od malih nogu se djecu vodi u shopping centre gdje se snalaze s lakoćom i unaprijed imaju popis stvari koje ima „trebaju“ a kada dođu kući to trebanje se pretvori da se bave njima dan-dva i bace ih na hrpu s ostalima u sobi. Od šume ne vide drvo. Previše svega imaju i prestali su cijeniti sve bogatstvo i obilje koje imaju.
Koju posljedicu će imati kroz život?
Kupovat će stvari kada će se osjećati loše, imat će lažni osjećaj da nešto trebaju i shopping će biti jedan od načina rješavanja tuge i nošenja s negativnim emocijama. Umjesto da se pozabave sobom, popričaju s nekim kada su tužni ili da isplaču ono što im je na duži, liječit će sebe u shopping centrima jer je to navika koja se njeguje od malih nogu.
Kako pomoći djetetu?
Najprije naučite dijete da plače kada je tužno ili kada mu nešto fali.
Podučite da iščekivanju i neka traje što duže. Što dijete duže čeka na nešto, više će znati to cijeniti.
Dajte mu odgovornost da brine o nečemu – o igračkama tako što će ih spremati, prati i s puno pažnje se igrati s njima. Neka dijete brine o kućnom ljubimcu – hrani ga i veže se za njega, a kada ugine – ne kupujte odmah novog sve dok traje period tuge. Neka plače, popričajte o tome s djetetom, sjećajte se lijepih trenutaka i dozvolite djetetu da ispriča i olakša dušu sa svime oko toga. To je prirodan proces na koji dijete treba naviknuti, bez kamufliranja shoppingom.
Njegujte zahvalnost! Najviše ćete djetetu pomoći ako ga naučite tome da bude zahvalno za svaku stvar koju posjeduje ili životinjicu za koju je odgovorno. Zahvalno dijete će cijeniti ono što posjeduje i neće to olako shvaćati. Ukažite da drugi nemaju ono što ono ima, da ima mogućnosti koje drugi nemaju, osvijestite djetetu koliko je „bogato“ time što ima mogućnosti posjedovati više no što neki drugi imaju. Možete osvijestiti zahvalnost i time što osvještavate svaki dan što sve u životu imamo a ne što još nemamo i trebamo. Fokus na ono čega već ima u našem životu. Ovo je proces kojem posvetite najviše vremena. Ako treba i mjesece i godine jer će samo zahvalno dijete biti sretno dijete.
Nije sretno dijete ono koje može otići u shopping i nadomjestiti neku stvar ili biće kupovinom novog. To je iluzija ovog svijeta.
Nadam se da će vam moji savjeti pomoći i biti od koristi. Slobodno se javite za individualno savjetovanje ako imate neki problem ili izazov s djetetom.
Želim vam puno sreće, a ako zapne- tu sam!