Što je djetetu djetinjstvo?
Period odrastanja u kojem dijete uči prolazeći razvojne faze kroz igru i edukaciju. Uz sve to bi trebalo naučiti odgovornost.
Još je Milton u 17.st. rekao da je „djetinjstvo ono što određuje čovjeka kao što jutro određuje dan“. I sami znate da se po jutru dan poznaje i da se potrudite da vam svaki početak bude što bolji.
Kako se vi kao roditelji trudite da djetinjstvo djeteta bude što bolje i kvalitetnije te da i ostatak života bude još bolji?
Što mislim pod time da se današnjoj djeci krade djetinjstvo?
Generacije djece koje se rađaju prikraćene su za obiteljska okupljanja i zajedništvo. Dominiraju otuđenost i samostalnost. Od malih nogu dijete kreće u jaslice i vrtić, odgoj i obrazovanje preuzima društvo i to društvo s kojim su roditelji nezadovoljni jer nije onakvo kakvo bi po njihovom mišljenju trebalo biti. No, svejedno su svoju djecu prisiljeni prepustiti u ruke tog istog društva. I tako roditelji nezadovoljni društvom, u svojem djetetu uviđaju karakteristike društva i takvog odgoja, te samim time svoje nezadovoljstvo iskaljuju i na djetetu jer dijete ne odrasta u ono što roditelj želi već ono što društvo želi.
Ako to malo slobodnog vremena koje imate ne posvetite odnosu s djetetom, komunikaciji i svojem utjecaju na dijete s ljubavlju, tada će doista vaše dijete biti odraz društva a ne vas. I sve je u redu ako se to vama dopada. No, ako vam se ne dopada a društvo vrši utjecaj na dijete, ode djetinjstvo vašeg djeteta u pogrešne ruke, silom prilika.
Nestali su djede i bake kao odlične čuvalice djece zato što su im oni prenosili ono što su i vas odgajali. Zato kad god možete i ako možete, dozvolite im da umiješaju svoje prste u odgoj vaše djece. Nemojte se bojati da će ih pokvariti. Manje će ih pokvariti od društva samog. Tu će im barem dio djetinjstva ostati ako budu vrijeme provodili uz djedu i baku. Oni će ih podučiti nečemu što je današnje društvo već zaboravilo.
Dalje, medijima se širi uglavnom nasilje. Kako djeca igraju nasilne igrice i gledaju nasilne filmove, postalo im je normalno da se roditelji svađaju a nenormalno da se grle, maze i ljube. Ono tako uči i samo nasiljem doći do cilja.
Poanta djetinjstva je nešto drugo, zar ne?
Dalje, statistike u Hrvatskoj pokazuju da svaki treći brak završava razvodom. Kako se to odražava na dijete? Od malih nogu uči balansirati između ljubavi oca i majke, nastojeći ne povrijediti majku ako više voli oca ili oca ako kojim slučajem pokaže više ljubavi prema majci. U tom balansiranju djetetu je lakše biti nasilno nego izražavati ljubav. Osim toga, kada je raspad obitelji u tijeku, verbalna agresija je uglavnom prisutna u životu djeteta te ono samo uči kako, iako na pogrešan način.
Ode njegovo djetinjstvo.
Želi li dijete preživjeti u takvom društvu uči se manipulacijom opstati. Nema baš puno izbora biti drugačije kad je cijela okolina takva. Manipulacija je negativna osobina. Znači, ni tu dijete ne može biti bezbrižno i imati svoje lijepo djetinjstvo koje zaslužuje.
Roditelj se nikako ne bi smio pretvoriti u promatrača koji samo promatra kako mu dijete odrasta. Roditelj treba biti aktivni nosioc odgoja djeteta i dati sve od sebe da zaštiti dijete od loših utjecaja, da odgaja onako kako on misli da bi trebalo, da djetetu ulijeva osjećaj zaštite, brige i ljubavi, da se potrudi što više komunicirati s djetetom tijekom dana te mu usađivati obiteljske vrijednosti i norme ponašanja. Osim toga, svaki roditelj bi trebao s ponosom hvaliti odlične osobine svojeg djeteta, a što manje kritizirati i žaliti se na ono što njegovo dijete postaje. Kritikom samo dajemo priznanje da dijete nije ono što mi želimo. Dijete se loše osjeća a ne zna kako ispraviti. Na roditelju je da utjecajnije djeluje.
Manje riječi, više djela.
Kada kažem d aim ne kradete djetinjstvo, mislim da se potrudite da rastu što bezbrižnije kroz igru pretvarajući se u odgovorne ljude.
Nagledam se preozbiljne djece sa sedam ili osam godina koji rješavaju odnos mame i tate balansirajući između njih dvoje. Nagledam se malih manipulatora koji silom prilika ne znaju drugačije dok im ja ne pokažem da može drugačije. To je odgovornost roditelja, a ne učitelja i društva. Nagledam se preozbiljne djece koja se ne znaju smijati ni šaliti. Nagledam se djece koja nemaju poštovanja i koja ni ne znaju što je to poštovanje, a kamoli samopoštovanje.
Kao učiteljica radim sve to jer mi je žao te djece, no većina kolega neće to odraditi jer nam nastavni plan i program to ne dozvoljavaju. Imamo ono što trebamo odraditi. ovo nije dio toga. No, ne želim da me djeca pamte po nastavnom planu i programu već po tome da sam bila čovjek koji je imao vremena za njih i za prave vrijednosti.
Upravo to treba biti misija svakog roditelja. Ne da vas pamte samo po tome da ste ih rodili već da s ponosom ističu što su sve dobili do vas u nasljedstvo, pri tome ne mislim na materijalne stvari. Iako je to lakše od ovog drugog.
Dajte sve od sebe, a na kraju će vrijeme pokazati svoje.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!