Kada su nas odgajali, dominirali su strah, sram i kritiziranje svega što nismo znali u nadi da će nas odgojiti u ljude koji znaju. I odrasli smo.
Strahom su se prijetili ako nešto ne napravimo da nećemo dobro završiti. Govorili bi nam da će nas uzeti babaroga, da će nas nekome dati i takve slične rečenice.
Posramljivali bi nas kako doma tako i u školi želeći iz nas izvući ono najbolje.
Jesu li izvukli najbolje iz nas? – Kako iz koga, zar ne?
Puno odraslih ima problem s grižnjom savjesti koju osjeća, naročito žene. To vuku iz djetinjstva. Puno ljudi ima problem sa strahom od javnog nastupa i izlaganja zato što su ih posramljivali. Kada imaš priliku dići ruku i izjasniti se, reći svoje mišljenje, mnogi se dan-danas ne usude iako su već odrasli ljudi.
Još je više poslušnika u našem društvu odnosno ljudi koji će bespogovorno slijediti sve što mu kažete. Ne usude se usprotiviti. Odgajani su u strahu i posljedice su te da su i dalje poslušnici društva.
Nastavimo li i dalje odgajati djecu u sramu, krivnji, strahu i kritici, neće se baš ništa promijeniti u našem društvu osim što će imati strah od izlaganja i nisko samopouzdanje. Još uvijek nemamo kritičnu masu ljudi koja je u stanju usprotiviti se protiv nepravde. Mnogi će sebi u bradu komentirati ali neće se izložiti. Mnogi će inkognito pisati na društvenim mrežama ali ne žele se izložiti javnosti da ih ne stave na stub srama kao što su ih u djetinjstvu stavljali.
Zašto vam sve ovo pišem?
Zato što radim u školskom sustavu u kojem se već godinama nije ništa drastično mijenjalo po tom pitanju. Svaka reforma koja je pokušala ući u školu, nije obuhvaćala i ovaj dio – emotivni odnos prema učenicima, emocionalni razvoj djece i empatičniji odnos roditelj-dijete.
Kako su mnogi roditelji odgajani baš ovako kako sam opisala, oni na svojoj djeci primjenjuju iste te metode. Primjećuju da djeca ne reagiraju pa pojačavaju strah, sram i krivnju sve više kritizirajući u nadi da će doći do promjene.
Primjećujem već godinama razliku u današnjim generacijama pošto radim u školi i svake četvrte godine imam priliku osjetiti i te kakvu promjenu u današnjoj djeci. Oni nisu rođeni da ih se odgaja u strahu. Oni nisu rođeni da ih se posramljuje i krivi.
Ta djeca su izrazito empatična, vole životinje, većina ne jede meso jer je to njihov izbor iako roditelji jedu. Plaču kada osjete nepravdu i većina se usudi glasno izgovoriti ono što im je na duši.
Što mislite kakve su reakcije odgajatelja i učitelja na takvo njihovo ponašanje?
Nastojimo ih prekrojiti onim metodama koje znamo. Edukacije odgajatelja i učitelja nisu nešto kvalitetne pa da možemo reći da imamo priliku naučiti drugačije. Većina nas se privatno educira po raznoraznim edukacijama, plaćajući sve iz vlastitog džepa.
Ono što mene najviše muči je to što i dalje većina roditelja, kao i odgajatelja i učitelja primjenjuje kritiku kao metodu odgoja. Čak i samo ocjenjivanje je svojevrsna kritika gdje ako djetetu ne objasniš razlog zbog kojeg je dobilo ocjenu koju je dobilo, ono misli da je to njegova vrijednost kao osobe.
Mi ne radimo na podizanju vrijednosti djeteta niti na izgrađivanju karaktera nego mu govorimo što sve ne valja i koliko je dobio zato što je takvo.
Govorimo djecu da su dobri ili loši što znači da nema tu nešto između.
Imamo babaroge i Krampusa za sve zločeste i Djeda Božićnjaka ako je dijete dobro.
Gdje je tu izgrađivanje kraktera?
Gdje je tu povratna informacija što još i kako treba?
Kada i tko objašnjava zbog čega nešto nije dobro i potiče dijete kako može još bolje?
Gdje je poticanje djeteta kroz motivaciju?
Gdje je u našem sustavu poštivanje različitosti prema interesu djece? Sve ih trpamo u istu kategoriju. Svi trebaju jednako znati i matematiku i prirodu i biologiju i hrvatski i kemiju kao i jednako biti odlični u sportu, glabi i likovnom izričaju. Ako nisu onda nisu dobri. Što? Ljudi, osobe, bića, učenici, djeca…što točno nije dobro u njima? Samo zato što imaju drugačiji interes nisu vrijedni kao ljudi.
Koliko je sustav (ne)pravedan prema djeci koja vole raditi rukama, koja vole pospremati i izrađivati nešto, koja su izumitelji i žele više? Oni uopće ne pronalaze ništa u našem sustavu. Prolaze vrlo loše. Imaju slabe ocjene i upisuju strukovne škole (zbog slabih ocjena) te tamo procvatu. Nađu se u struci jer se radi rukama. Budu izvrsni radnici. U današnje je vrijeme sve teže naći takve ljude a i dalje imamo sustav koji ih sputava i čini „lošim“ učenicima.
Kako je to dobro za našu djecu?
Još ih i vlastiti roditleji ne podržavaju smatrajući da djeca ne žele učiti, da su lijena i osuđujući ih kroz kritiku da s njima nešto ne valja.
Kada mi dođu tinejdžeri kojima je samopouzdanje u vrlo lošem stanju a imaju kapaciteta u drugim područjima koje naš obrazovni sustav ne potiče, kako od takve osobe izgraditi samopouzdanog budućeg partnera i oca?
Shvaćate li vi koliko daleko to seže?
To nije samo pitanje djece i našeg odnosa prema njima, to je pitanje budućnosti našeg društva.
Kada će već netko smatrati bitnim pozabaviti se time?
Korijenska promjena u društvu kreće od roditelja i obrazovnog sustava koji neophodno trebaju edukaciju i promjenu. Žao mi je što su tako važne teme na margini društva.
Možete kao pojedinac napraviti razliku i promjenu te naučiti kako da ne kritizirate svoje dijete. Mene nisu to naučili unutar sustava. Ja sam sebi privatno platila da naučim tu metodologiju koja nije nova nego postoji već 30-ak godina no nama učiteljima nitko ne smatra važnim podučiti nas tome kako ne bismo djecu podučavalai u sramu, krivnji i strahu.
Mudra kritika od koje dijete „raste“ je edukacija kojom možete i vi naučiti tu metodologiju. Održat će se u utorak od 19,30 sati. Traje 2 i pol sata. Na ovom linku su detalji i prijavnica.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!