Jedva sam dočekala prvašiće i da se okrenu nove četiri godine rada. Ovo mi je peta generacija i svaka me uči nečemu drugačijem do sada.
Nisam imala očekivanja. Samo promatram kako bih vidjela u kojem smjeru ide ovaj svijet. Kako sam povezana s učiteljicama iz čitave Hrvatske, puno je lakše povući paralelu o tome kakva nam djeca dolaze, a da se pri tome ne osvrćem samo na svoju generaciju. Znači, ovo što pišem je globalni osvrt u Hrvatskoj ali uglavnom i generaliziranje i ukazivanje na problem kako bismo ga zajedničkim snagama uzeli u obzir i krenuli se baviti njime tražeći rješenja.
Mislim da imamo problem! Svaki problem je rješiv pa je potrebno poraditi i na ovom.
Dolaze nam djeca koja intelektualno znaju puno više nego li uopće škola od njih očekuje, ali što se tiče socijalnih kontakata, emocionalne zrelosti, kulture ponašanja i brige o sebi, brige o drugima kao i stvarima oko sebe, znaju jako malo.
Izostaju slušanje drugih, pažnja, koncentracija kao i trud da radove učine urednijima, da boje od crte do crte, da im bude stalo da na kraju njihov rad bude lijep i uredan. Kao da im nije bitno.
Mnogi znaju računati pa čak i množiti ali ne i obrisati nos i svezati vezice. Dosta je djece koja znaju čitati ali ne i samostalno izvaditi knjige iz torbe, obuti papučice i samostalno ih spremiti u ormarić.
Mnogima je problem zapamtiti gdje su ostavili stvari. Rastreseni su.
Iako to jesu prvi dani nastave i njima je sve novo te im je potrebno dati neko vrijeme da se prilagode, nepoznavanje nekih vještina iznenađuje.
Nema tu sad mjesta kritiziranju ovih ili onih i traženju krivaca tko je kriv. Poanta je da mi kao učitelji trebamo pokriti ono što djeci nedostaje i svojim znanjima utjecati na roditelje kako bi zajedničkim snagama pokrili propuste djece i olakšali si međusobni suživot.
Očito bismo trebali kao društvo (roditelji, odgajatelji i učitelji) više stavljati naglasak na razvijanju samostalnosti djeteta, na osnovnim životnim vještinama djeteta, na kulturi ponašanja kao i na socijalnom kontaktu.
Uvođenjem tehnologije u život djeteta zakinuli smo djecu za razvoj mozga u svojem punom potencijalu. Ojačali lijevu stranu mozga, posvetili se intelektualnom razvoju a zapostavili desnu stranu koja je zadužena za komunikaciju, socijalizaciju, umjetnost, estetiku, maštu i po meni vrlo važni dio – emocionalni razvoj. Sve to nam uvelike nedostaje kada djeca dođu u školu. Škola bi trebala biti obrazovna i odgojna institucija no sadržajno se više oslanja na obrazovanje što je opet triki ako se posvetimo samo aktivnostima lijeve strane mozga jer ćemo i dalje forsirati intelektualni razvoj.
Ako ćemo i dalje forsirati primjenu tehnologije, mislim da ćemo ih u potpunosti zakinuti za njihov puni potencijal razvoja.
Što je s odgojem?
Kultura ponašanja, pozdravljanje, bonton, briga o sebi i svojim stvarima, odgovorno izvršavanje svojih obaveza, razvoj samostalnosti, emocionalna zrelost i empatičan odnos prema drugima trebale bi biti integrirane od prvog dana vrtića kako bismo već djelomično poradili na tome. Međutim, taj dio bi i roditelji trebali podučavati a prije njih bi trebali biti educirani kako se to radi jer očito većina ne zna kako.
Sve sam više ponosna na sebe što sam pokrenula edukacije roditelja te im kroz svoje edukacije omogućujem da doznaju osnovne potrebe djeteta kao i sve na što trebaju pripaziti. Veći je problem što većina roditelja ne shvaća tu vrijednost i misli da im edukacije ne trebaju. Po tom pitanju bismo na nacionalnom nivou trebali nešto poduzeti i omogućiti roditeljima edukacije na vrijeme kako bismo izbjegli propuste koji se primjećuju.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!