ODGAJATE LI DIJETE DA NE GRIJEŠI?!

Imate li situacije s djetetom da ne želi početi nešto raditi jer radi dramu i scenu da ono to ne zna? Ili tvrdi da ne može i ne želi uopće raditi uz sva silna nagovaranja s vaše strane? Ima i djece koja započnu ali ne dovrše jer usred rada shvate da nije savršeno i ne žele završiti?

Što mislite zbog čega se to dešava?

Ima djece koja naginju perfekcionizmu i ako nije savršeno, neće biti nikako jer se njima to ne sviđa i nisu u svojoj glavi zamislili tako. U glavi su zamislili idealnu sliku nečeg a kada su je počeli kreirati na papiru, to nije tako ispalo i onda se razočaraju te ne žele nastaviti.

Sva ta djeca u svojoj glavi imaju perfektnu sliku no stvarni pokušaji pokazuju drugačije.

Kako je moguće da je dijete stvorilo tu savršenu sliku i umislilo sebi da i ono mora točno tako i to već od prvog pokušaja?

Djeca do 7. godine uče promatrajući i ona samo gledaju što rade odrasli.

Dijete do 3. godine ima nebrojeno pokušaja u svemu što radi. Ne zamara se hoće li biti savršeno ili neće a niti što će netko drugi misliti ili reći.

Kada uči hodati, pada nebrojeno puta i ustaje i pada i ustaje sve dok ne prohoda.

Kada uči jesti, jednako tako nekada pogodi žlicom u usta, više puta ne, puno put izlije sve što je u žlici, no ne zamara se time nego uporno nastavlja sve dok ne nauči.

Kada uči govoriti jednaka je priča. U početku je nama to zabavno i smiješno, svi ti maleni dječji izrazi no dijete uporno nastavlja i uspijeva na kraju.

Da bi čovjek nešto naučio, potreban je dovoljan broj ponavljanja neke aktivnosti.

Po istraživanjima je to čak 10 000 sati vježbe da bi neka aktivnost postala perfektna.

Kada se dijete rodi ono kao da zna da mora vježbati, ponavljati i biti uporno da bi uspjelo. Ta urođena potreba za učenjem je već u djetetu. No, što se dogodi da dijete smanji broj pokušaja i umisli da već od prvog treba uspjeti? Gdje dođe do greške kobne za dijete i ti toliko da dijete samog sebe blokira nakon jednog jedinog pokušaja?

Koje greške činimo?

Mi odrasli to učinimo od djeteta. Zaboravili smo da je i nama trebalo nebrojeno pokušaja do onog pravog s kojim smo bili zadovoljni te postavimo visoka očekivanja djetetu. Možda to ne radimo svjesno nego jednostavno ispravljamo dijete u izvođenju i u namjeri da pomognemo mi zapravo odnemažemo.

Time što u procesu učenja imamo fokus na onome što još dijete ne zna, ne motiviramo nego blokiramo dijete i ono ima sve manje pokušaja.

Time što nakon neke aktivnosti djeteta kažemo što još nije dobro i na čemu još treba poraditi, spustimo djetetu samopouzdanje da je išta dobro i ono ima sve manje vjere u sebe te polako odustaje i opet smanjuje broj pokušaja.

Time što smo i sami odgajani u kritici pa je samo prosljeđujemo dalje djetetu te kritiziramo što sve ne radi dobro, dijete prestaje činiti i sve manje pokušava bojeći se da ne pogriješi, a mi ne znamo kako motivirati.

Nitko nas nije naučio kako druge motivirati jer smo i sami bili kritizirani.

Time činimo djetetu grešku jer ono počinje misliti da od prvog pokušaja treba biti savršeno, a to je nemoguće. Nije se rodio taj koji je prvi put pogodio.

Istraživanja pokazuju da svaka osoba koja želi imati savršeno izvođenje u životu, sportu, glazbi ili na  bilo kojem području mora imati sate i sate ponavljanja iste aktivnosti da bi ona uspjela.

Minimalno je potrebno 6 pokušaja kao prosjek koji su izračunali da bi ta aktivnost donekle ličila na nešto.

Zašto vam pišem o ovome?

Zato da se najprije dogovorite sa sobom da je djetetu potrebno barem 6 pokušaja i da ga u početku potičete da ima minimalno toliko a ako treba i više te da motivirate dijete da uči tako da više puta ponovi neku radnju.

Savjeti!

– Nemojte nabrajati djetetu što sve nije dobro učinilo nego baš suprotno, pohvalite sve što je dobro učinilo da shvati da je već i u tom malom broju pokušaja imalo uspjeha te da se potrudi još i više.

– Naučite više poticati i motivirati da vaše riječi upućuju dijete na to da je normalno da više puta nešto radi, pokušava, ponavlja i vježba te time djetetu šaljete poruku da ne mora uspjeti od prve već od nekog bilo kojeg pokušaja.

– Naučite odgajati bez kritike. Preporučujem moju edukaciju Mudra kritika od koje dijete „raste“ gdje možete naučiti kako djetetu dati vrlo motivirajuću povratnu informaciju ii potaknuti ga da ne odustaje.

– Shvatite da je pohvala dokazano najveća motivacija djetetu te više koristite pravilne pohvale u odgoju djeteta nego li kritiku koja zapravo demotivira i uništava vjeru u sebe.

Svaki roditelj koji se educira i uči kako da bude još i bolji, bit će.

Svaki roditelj koji misli da sve zna, zatvorio je sebi vrata znanju i podučavanju nove generacije djece za koju mi nismo rođeni spremni.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

PRIJAVA