Ovih dana ste više vremena provodili s obitelji. Jeste li možda zapazili kako se odnosite prema članovima obitelji? Prema djeci?
Što češće radite – odgovarate ili promatrate?
Koja je uopće razlika?
Kada odgovarate na reakciju tata najčešće reagirate emocijama i komentirate učinjeno. Katkad bez biranja riječi, povrjeđujete aktera. Ne nudite rješenje već samo komentar na situaciju. Rješenje bi trebala naći kritizirana osoba što je u ovoj situaciji teško.
Kada promatrate, tada se odmaknete od situacije, bez obzira tko je glavni akter i promatrate tijek situacije sa što manje osobne reakcije. Na kraju pokušate dati doprinos cijeloj situaciji tako što pokušate naći rješenje najbolje za sve.
Ako ste se kojim slučajem našli u odgovaranju na reakciju, ne brinite jer većina ljudi radi upravo to. Veći dio života uglavnom reagiramo na situacije ne misleći pri tom ništa loše. Posljedica reagiranja je da nas uvuku u tu situaciju i postajemo dio nje, ni krivi ni dužni.
Čak i ako se ne tiče nas, ljudi nam prepričavaju svoje događaje, dijete dođe iz škole i prepriča neki okršaj ili događaj s drugim djetetom u školi. U većini slučajeva mi ćemo reagirati kao da smo bili tamo, reći da bismo bi to ovako riješili ili onako napravili. Počinjemo pitati dijete zašto ono nije ovo ili ono napravilo. Uglavnom, potpuno se sami upecamo i uvučemo u događaj koji nas se nimalo ne tiče.
Sve kasnije reakcije su posljedica toga što smo se dali uvući u nešto što nije naše.
U stanju ste zvati učiteljicu ili roditelje tog drugog učenika, svašta im reći i izgovoriti. Napraviti čak cijelu dramu.
A sve je počelo samo prepričavanjem događaja vašeg djeteta. Ostalo ste sve vi rekonstruirali prema svojim mislima, prema svojem iskustvu i onome što biste vi učinili.
Čemu ste poučili dijete?
Da je drama dio života. Da su mu drugi prijetnja. Da vam možda više neće ništa govoriti jer ste posvađali njega s prijateljem, a nije baš tako bilo kako ste vi to shvatili.
Poučili ste ga da bez obzira na sve, vi ste u stanju zvati tuđe roditelje, učitelje, ravnatelje i pozivati druge na red. Znači dijete počinje misliti da su mu roditelji Bog i batina. Ili ste dijete poučili tome da ono ne mora više samo rješavati ono što ima nego vam samo treba ispričati događaj iz škole, a vi ćete sve to riješiti.
Reagiranje na situaciju dovodi do pogoršanja situacije, odnosa, uključivanja negativnih emocija poput bijesa, ljutnje, nervoze, živciranja. Dijete ne smirujete već baš suprotno – uznemirujete. Plus što uznemirujete sebe i sve aktere koje uključujete u slučaj.
Postoji i druga vrsta reakcije koja se zove promatranje. Promatrajući imate više kontrole nad sobom i svojim životom. I dok se u reagiranju gubi kontrola i ne drže se konci u rukama iako izgleda da sve kontroliramo, ovom vrstom reakcije više imamo stvari pod kontrolom.
“Kada reagirate, predajete vlastitu moć drugima. Kada odgovorite, ostajete u kontroli nad samim sobom.” – Bob Proctor
Kada vam dijete dođe iz škole i ispriča događaj, pokušajte se staviti u ulogu promatrača što u stvari i jeste (pošto niste bili u konkretnoj situaciji). Promatrajte svoje emocije kada vam dijete priča, obuzima li vas ljutnja i bijes na ono što vam priča. Dišite duboko i smirujte sebe. Nastavite promatrati no ovaj puta dijete. Kako je ono to doživjelo, kako je reagiralo i što je učinilo. Pokušajte smiriti dijete i tek kada ste oboje smireni, pokušajte iz uloge promatrača sagledati zašto se upravo ovo dogodilo i što iz toga možete naučiti. Tražite rješenje situacije bez ikakvog uvlačenja u situaciju i bez da reagirate i zovete nekog.
Većina situacija koje nam se u životu događaju, dešavaju se upravo da naučimo nešto, da primijetimo koliko nas uznemiravaju ili nam poručuju nešto. Bez da reagiramo na njih, možemo ih jednako uspješno riješiti. Dapače, još uspješnije i brže zato što se trudimo odmaknuti od situacije i imamo realniju i širu sliku događaja.
To je kao da iznad labirinta gledaš izlaz i vidiš ga prije.
Kada se uvučemo u situaciju tada su emocije uzburkane i kao da nas je netko povukao u labirint i traži od nas da za sve nađemo izlaz a ne vidimo ga ni sami. Osjećamo još veći pritisak a rješenja nigdje na vidiku.
Na nama je hoćemo li promatrati ili reagirati. Sve je stvar vježbe i odluke da želimo živjeti kvalitetan život. Želimo li od života dramu, put znate. Želite li rješenje, put znate.
Bitno je čemu podučavate primjerom svoje dijete – da živi tako da sebi olakša život ili da ga najprije sebi zakomplicira a onda i drugima. Izbor je vaš!
Puno puta se dogodi da stvari nisu onakve kakve nam se u početku čine. Da bismo to uvidjeli, potrebno je promatrati bez da reagiramo.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!