Kada biste čitali komentare na mojoj stranici na fejsu, primijetili biste najčešći komentar „Ova današnja djeca su ovakva i onakva…“. Ako pažljivo slušate nekog roditelja da priča o djeci, čut ćete istu ili sličnu rečenicu kako je današnja generacija takva.
Kakva su to točno današnja djeca? Što se to predbacuje današnjoj generaciji?
Otkada je svijeta postoji generacijska razlika između mlađih i starijih. Ona je u posljednje vrijeme vidljivija. Razlog zbog kojeg je tome tako je sve brži način života. Kažu da se i vibracija Zemlje ubrzava, učenje je brže, pojavom interneta sve se ubrzalo i svijet je postao veliko globalno selo. Da bi informacija došla do svojeg cilja potrebno je puno kraće vrijeme nego nekada kada su to radili poštari ili čak dalje u povijesti glasnici na konjima. Baš zbog tog bržeg putovanja informacije, sve je dostupno svima i sve se brzo sazna i nauči. Brža je i proizvodnja. Brže se putuje od mjesta do mjesta. Svijet je postao poznato i nekako manje tajanstveno mjesto.
Generacije djece koje se rađaju u 21. stoljeću ne znaju za ono ranije. Oni znaju za ovo sada i konzumiraju svijet i informacije puno brže te je to njima normalno.
Sve one generacije rođene u 20. stoljeću imaju iskustvo sporosti i tromosti, ali i iskustvo ubrzanja života. Manje-više smo se prilagodili i prihvatili da je tako. No, današnje generacije imaju to iskustvo manje i ne znaju za sporo. Znaju za sad i odmah.Kada oni nešto žele treba biti što prije. Ne znaju čekati.
Noviji izumi idu u tom smjeru. Tako samo rijetki odlaze u banke i pošte i čekaju. Generacijski stariji. Ovi mlađi za to imaju internet bankarstvo da ne čekaju jer ih to zamara i troši vrijeme. Danas imate sve brži i brži Internet jer i to troši vrijeme. Imate sve brže vlakove jer i tu se troši vrijeme. Imate sve bolje mobitele koji u sebi imaju sve što ti treba i ne trebaš više po nekoliko stvari odjednom.
Dakle, mi iz prijelaznog stoljeća smo došli u njihov svijet i mi se prilagođavamo i nastojimo ubrzati. Mi smo zastarjeli modeli kada bi se gledalo po tome tko je moderan a tko nije.
Današnje generacije sve to uspješno prate. Ono što nemaju je kultura čekanja i trošenja vremena jer su ubrzana generacija i ne vide smisao u tome da gube vrijeme. Radije pronalaze načine i stvaraju izume da ubrzaju čekanja i gubljenje vremena nego da se prilagode čekanjima.
Ono što njima fali je to da im je teže raditi „sporije“ poslove i prilagoditi se „sporijim“ sustavima, državničkim aparatima koji su tromi čak i za stariju generaciju. I tu nastaje problem. Živimo u ubrzanom vremenu a našu djecu treba učiti usporeni sustav. Kako oni nemaju vremena za čekanje, tako u tom nesrazmjeru nastaje problem. Oni bi sva ta znanja sveli u svega nekoliko godina no, naš sustav ih uči da sve to treba čekati i polako učiti ili rješavati papirologiju. To je njima nezamislivo.
Kada sebi i djeci osvijestite današnju situaciju, tada im se prezentira što možemo jedni od drugih naučiti. Mi stariji učimo od mlađih živjeti brže, no mlađi bi od nas trebali učiti živjeti sporije. Tako oboje profitiramo. U suprotnom oboje gubimo. Kako je ovaj prijelazni period sa stoljeća na stoljeće prilika za sve veće promjene, djeca od nas starijih mogu saznati i naučiti kako se usporiti. To će im koristiti u balansu. Ništa što je previše ili premalo nikome ne koristi. Balans je odličan za svakog. Tako mi stariji učimo od djece ubrzanje, a djeca od nas usporavanje.
Zakone li tu netko u cijeloj priči to međusobno učenje, zakida onog drugog za dodatno iskustvo. Ono čega u svakom trenutku trebamo biti svjesni je da nama nije lako s njima, a njima nije lako s nama.
Očekivati od mlađih da znaju nešto što mi stariji znamo je suludo. Oni nemaju to iskustvo i znat će jedino ako ih mi tome podučimo. Vrijedi i obrnuto. Očekivati od starijih da budu brzi kao mlađi je suludo jer oni to tek uče i vježbaju.
Jedino što nam preostaje je međusobno učenje i podučavanje uz puno strpljenja i ponavljanja sve dok ne shvatimo. Nije mlađima teško naučiti ništa što je iz njihovog ubrzanog svijeta. Ono što je njima teško naučiti i prihvatiti su trome i spore aktivnosti iz našeg svijeta. S druge strane, ako mladi nemaju strpljenja za podučavanje starijih na njihov način, neće biti razumijevanja.
Stoga, rečenica s početka naše priče „Ova današnja mladež…“ ima nastavak „radi samo onako kako najbolje zna“. Nisu oni krivi što nemaju iskustva koja mi imamo. Oni samo trebaju naučiti od nas ono što mi znamo. No, mi smo ti koji ih strpljivo tome trebamo podučiti, s puno razumijevanja. I obrnuto.
Međusobnim optuživanjem nećemo daleko stići. Zasučimo rukave i odradimo što moramo. Učimo od njih ono što ne znamo i podučavamo ih onome što oni ne znaju.
Razumijete li misiju svakog od nas?
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!