Upozoravate dijete da treba obuti papuče a ono vas ne posluša. Ponovite mirnim tonom još nekoliko puta i dalje ista priča. Nakon toga se razljutite, izvičete i naredite da obuje papuče i za kaznu ne smije gledati TV.
Prije tog događaja niste razgovarali s djetetom o mogućim posljedicama u slučaju nenošenja papuča već ste odjednom, stihijski odredili kaznu ne gledanja TV-a zato što vas dijete nije slušalo.
Možda se ovo ponašanje djeteta često dešavalo i ranije i nikada ga do sada niste kaznili ali sada vam je stvarno već dosta. Mislite da ste dobro napravili i da će sada konačno shvatiti i naučiti.
Moram vas razočarati!
Ovo je odgoj kažnjavanjem u kojem dijete čak i ako na prvu nauči, naučilo je iz straha od vas i zbog toga što ste vi tako rekli a ono vam bezuvjetno vjeruje pa misli da vi znate što radite i da to što radite radite za njegovo dobro.
To ne znači da će kada vas ne bude u blizini učiniti isto. Ono će biti naučeno da treba nekoga tko će priprijetiti ili zaviknuti, narediti ili kazniti i onda će ono opet poslušati.
Kaznama odgajamo djecu poslušnike kojima je važno nešto narediti i reći da bi ono poslušalo.
Nerijetko mi dođu odrasle osobe koje imaju takav stav da im treba netko tko će im određivati i naređivati da oni čine nešto jer jedino tako mogu živjeti. Takve odrasle osobe imaju problema u donošenju odluka jer nisu vježbali kao mlađi.
Takva djeca a kasnije ljudi teško preuzimaju odgovornost jer ih se nije tome učilo.
Kada želimo da dijete preuzme odgovornost za svoje ponašanje, treba više vremena i truda ulagati u startu ali na duže staze je efikasnije jer će se dijete voditi sličnim situacijama i polako samostalno donositi odluke. Sve dok je dijete mlađe dobi te odluke nisu prevelike i teške te nema velikih grešaka nakon njih, lako ih je ispraviti. Kako dijete odrasta, djetetu je sve lakše donositi odluke iako su sve ozbiljnije.
Kada tako odgajamo dijete onda ga odgajamo da bude svjesno posljedica koje će se dogoditi pri donošenju pogrešne odluke, a opet da se sve da popraviti i ispraviti.
Za isti onaj primjer o papučama bismo trebali djetetu osvijestiti njegovo ponašanje da ne želi nositi papuče te s njime popričati bez obzira na dob djeteta i u skladu s dobi, važno je da iskomunicirate zbog čega vi smatrate bitnim da bude obuveno.
Jednom ko nijednom.
Takva objašnjenja se djetetu daju više puta odnosno koliko god treba dok ne shvati zbog čega je potrebno hodati obuven. Uz objašnjenje je važno da djetetu objasnite da će svaki put kada ne obuje papuče skupljati minus bodove i nakon 3 boda izgubit će pravo na neku igru ili gledanje TV-a. Vi sami kreirajte svoja pravila ali važno je da ih dijete zna te da bude svjesno posljedica.
Kada se to dogodi, tada bez obzira na okolnosti morate dosljedno primijeniti dogovor i oduzeti djetetu pravo na gledanje TV-a uz podsjetnik da ste se dogovorili da će do toga doći i da je ono samo biralo donoseći odluke da nije obuveno.
Znači, niste vi dijete stavili u kaznu nego njegovi pogrešni izbori i odluke da ne učini ono što ste se dogovorili.
Kada tako odgajate, tada s vremenom dijete shvati da ima izbor ali i da će platiti posljedice. Ako ga odgajate kažnjavajući, tada će shvatiti samo to da kada vidi vas mora se bojati i obuti da ne ostane bez TV-a.
Želim vam puno sreće a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V.