Nekada si se smatrao nekulturnom osobom koja ima neodgojeno dijete ako nisi pozdravljao odrasle ili svakog na kog si naišao.
Pozdravlja li dijete odrasle oko sebe smatralo se odrazom kulture obitelji iz koje dijete potiče.
Gdje je danas nestala ta kultura?
Ili je pak posrijedi nešto sasvim drugo?
Kako to da neka djeca pozdravljaju odrasle iako ne inzistirate previše na tome dok neku učite iznova i iznova i ne dešava se baš ništa?
Kad ih pitaš zašto ne pozdravljaju, kažu da se srame pozdravljati i da radije gledaju u pod.
Vjerojatno razmišljate da bi trebalo biti obrnuto, trebao bi se sramiti zbog toga što ne pozdravljaš a ne zato što pozdravljaš.
Što je točno a što nije – ovisi iz koje perspektive pogledamo.
Kao roditelj i učiteljica oduvijek učim djecu kako je pristojno pozdravljati, kako je to dio kulture ali i način života u kojem se trudiš primjećivati druge. Drugima je drago kada ih pozdraviš. Smatraju te kulturnim i pristojnim. No, to je jedna strana medalje.
Kada sam se našla u situaciji da se moje rođeno dijete sramilo pozdravljati susjede, naučila sam da medalja ima dvije strane.
Razgovarajući o toj temi u školi, također sam naučila da različiti tipovi djece imaju drugačiji pristup ovoj situaciji. Argumenti im govore u prilog. Zaista ima određen postotak djece kojima pozdravljanje drugih i upuštanje u usputne razgovore izaziva stres ili budi nelagodu.
Naime, djeca vizualci s lakoćom formuliraju rečenice, lako se izražavaju, gledaju u oči kada komuniciraju s vama i vole pričati. Takvu djecu nećete morati dugo podučavati da je pozdravljanje pristojno. Oni će rado popričati s vama o svačemu i to otkako progovore. Njihov način izražavanja je govor te im je to zabavno i ne predstavlja nikakav problem.
Djeca auditivci će pozdravljati ovisno o situaciji. Ako im je bučno, ili osoba ima kreštavi glas, ili pak glasno govori, ili puno priča bez pauza, oni će je izbjegavati jer je njihov sluh istančan i to im je katkada naporno (ako imaju naporan dan, npr.nakon sate i sate buke u kojoj su proveli u vrtiću ili školi). Takve osobe njima oduzimaju energiju i nemaju snage ući s njima u usputne razgovore pa time što ne pozdravljaju čuvaju svoju energiju ne želeći time vrijeđati druge.
U danima kada su odmorni rado će pozdravljati. Oni imaju poteškoće u sklapanju rečenica pa im je važno da osobe nasuprot njih daju nekoliko sekundi vremena da si srede misli kako bi im odgovorili. Tako s njima nećete moći protočno pričati.
Ako pak je u pitanju dijete koje je kinesteta, ono će se kloniti ljudi koji im se nabijaju u facu, koji previše ispituju da oni ne stignu odgovoriti na sva pitanja i koji započinju duge priče bez kraja. Djeca kinestete ne mogu to probaviti u kratkom periodu te im je to previše i radije će izbjegavati pozdraviti samo da sačuvaju svoj mir. Ako je u pitanju osoba koja im je srcu draga, onda će rado popričati. Sve ostalo procjenjuju prema trenutku u kojem se nalaze i o osjećaju koji imaju o određenoj osobi. Ovisi naravno i kakav dan imaju – ako su raspoloženi, pozdravljat će, ako pak nisu, neće.
Kao što vidite, nije sve niti crno a niti bijelo. Nije da ta djeca ne pozdravljaju jer nemaju dobre argumente. Uglavnom poštuju odrasle ali ovisno o situaciji, tako se postavljaju.
Više o tipovima djece imate na videu na dnu članka. Možda će vam to pomoći da shvatite i druge situacije.
Ako ljude promatramo samo iz vlastite perspektive, a oni nisu nimalo slični mama, drugačiji su tip, velika je vjerojatnost da ćemo pogriješiti. Zato su edukacije važne jer nam otvaraju oči.
Ako poštujemo prirodu svakog djeteta onda nećemo sve pripisati (ne)kulturi ponašanja.
I sada se možemo pitati kako to da su nekada sva djeca pozdravljala i poštivala odrasle a danas im svašta moramo tolerirati. Odgovor je taj da su nas nekada odgajali u strahu i iz strahopoštovanja smo radili sve. Dobili bismo batine i od roditelja i od učitelja ako nismo nešto napravili iz moranja.
Danas napuštamo moranja. Sve više djece ne želi učiti ono što ne mora, a niti raditi ono što ne mora. Današnje vrijeme nas uči da možemo raditi ono što volimo i ono za što osjećamo unutarnji poriv. Zato je teško natjerati djecu na išta ali ako ih se pravilno motivira, onda će rado napraviti.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!